English




Share on Google+


Je li soja štetna za zdravlje?




U ovom tekstu uspoređujemo dva suprotstavljena stajališta o soji. Dok su desetljećima istraživanja pokazivala visoku nutritivnu i zdravstvenu vrijednost soje, u zadnje vrijeme Internetom se šire članci koji tvrde da je soja doslovce opasna za zdravlje. Koliko u svemu tome ima iskrenosti, a koliko se radi o borbi za financijske interese? Usporedit ćemo nekoliko najargumentiranijih i najdetaljnijih članaka, čiji su autori s jedne strane John MacArthur (http://www.the7thfire.com/health_and_nutrition/soy_and_the_brain.htm), Sally Fallon i Mary G. Enig (http://www.westonaprice.org/soy/darkside.html, http://www.ratical.org/ratville/soydangers.html), a s druge John Robbins (http://www.foodrevolution.org/what_about_soy.htm), Robert Cohen (http://www.soytoy.com/soyvey.html) i Nancy Beckham (http://findarticles.com/p/articles/mi_m0ISW/is_2001_Oct/ai_78900844/pg_10 i sljedećih nekoliko stranica).

U prošlosti, znanstvena izvješća su neprestano ukazivala na zdravstvene dobrobiti konzumacije soje: smanjenje kolesterola, rizika od kancerogenih i kardiovaskularnih bolesti, produženje života. Robbins navodi: „Rezultati su bili toliko uvjerljivi da je čak i FDA (Federal Drug Association – Federalna udruga za lijekove), tradicionalno uporni zastupnik farmaceutskih proizvoda, prihvatila soju kao jednu od rijetkih vrsta hrane koje prema kriterijima te organizacije preveniraju, pa čak i liječe bolesti.“

Kako su se nakupljali pozitivni rezultati istraživanja, konzumacija soje „poletjela je u nebo“ i u 20 godina skočila sa samo nekoliko milijuna na nekoliko stotina milijuna godišnje. No MacArthur, Fallon i Enig tvrde da se radilo o propagandi i uspoređuju soju s azbestom ili bunikom (belladonna, otrovna biljka; Sokratova smrtna kazna izvršena je pomoću napitka od bunike). Oni tvrde: „Soja je podmuklija od bunike.“

Premda je soja bogata proteinima u odnosu na druge mahunarke, ona nije dobar izvor proteina jer drugi proteini pronađeni u soji blokiraju enzime potrebne za probavu proteina, tvrdi MacArthur. Ti „anti-nutrijenti“, prema tom autoru, blokiraju aktivnost tripsina i drugih enzima. To su „veliki, zgusnuti proteini koji nisu potpuno deaktivirani kuhanjem i mogu otežati probavu proteina. Prema tome, konzumacija soje može voditi kroničnom nedostatku aminokiselina u tijelu“.

Robbins tvrdi da, premda u tim navodima ima dio istine, zaključci su daleko pretjerani. On navodi da udio proteina koji blokiraju enzime nije dovoljno visok da bi značajno smanjio probavljivost proteina, te da se ti proteini nalaze u svim nekuhanim mahunarkama i većim dijelom rastvaraju kuhanjem.

„Soja sadrži hemaglutinine“, navode Fallon i Enig, „tvari koje uzrokuju sljepljivanje crvenih krvnih zrnaca. Inhibitori tripsina i hemaglutinini također inhibiraju rast. (...) Soja sadrži i goitrogene koji inhibiraju funkciju štitnjače.“ Robbins piše: „Točno je da soja sadrži ove tvari. Međutim, nema dovoljno dokaza da bi njihova količina pretstavljala opasnost u ljudskoj prehrani. Tvrdnje autorica su utemeljene na istraživanjima na životinjama koje su hranjene ekstremno visokim količinama soje. (...) Životinjske vrste, premda srodne, mogu imati potpuno različite zahtjeve na molekularnoj razini. Istina je da mladunčad štakora nije zdrava ako je hranjena sojinim mlijekom, no loši su rezultati i ako ih se hrani ljudskim mlijekom. Hrana koja je visoko vrijedna za jednu vrstu, može biti nejestiva, pa i otrovna za drugu“. Rezultati istraživanja vođenih na životinjama (kao istraživanja talidomida, lijeka protiv artritisa Opren i dr.) imala su porazne posljedice kad su se ti proizvodi počeli primjenjivati na ljudima.

Fallon i Enig pišu: "Bilo je dovoljno 45 mg izoflavona da bi se kod žena u predmenopauzi pojavili značajni biološki učinci, uključujući smanjenje razine hormona potrebnih za pravilno funkcioniranje štitnjače.” Nancy Beckham komentira da istraživanje kojim je taj citat potkrijepljen nije spominjalo hormone štitnjače nego se bavilo mjerenjem razina progesterona, estradiola, SHBG, testosterona, te fitohormona iz soje. Zaključak tog istraživanja je bio da dijeta bogata biljnim estrogenima može imati zaštitničku ulogu protiv raka dojke. Robert Cohen dodaje da su izoflavoni, koji se u zadnje vrijeme nazivaju i fitohormonima, zapravo skupni naziv za biljne antioksidante, čija je uloga u prevenciji degenerativnih procesa u tijelu široko poznata.

Istraživači američkog Nacionalnog instituta za rak ističu da je gušterača pojedinih životnjskih vrsta, posebno štakora i pilića, iznimno osjetljiva na inhibitore proteina pronađene u soji. No, ista osjetljivost nije pronađena u drugim vrstama kao što su miševi, psi, svinje i majmuni, te „nije vjerojatno da je prisutna kod ljudi“. Štoviše, navodi Robbins, dok su štakori hranjeni isključivo sojom bili pod većim rizikom razvoja raka gušterače, ljudske populacije koje konzumiraju visoke količine soje imaju smanjen rizik od iste bolesti.

Robbins piše da su se „cijele civilizacije hranile sojom bez štetnih posljedica“. Fallon i Enig, doduše, navode da je soja u staroj Aziji bila jedna od pet svetih usjeva, ali tvrde da, pošto je u starim crtežima prikazivan u pravilu korijen soje umjesto nadzemni dio i plod, da je značaj soje u početku bio isključivo poljoprivredni, u obliku pomoćne kulture. (Poznato je da mahunarke obogaćuju tlo dušikom.) Fallon i Enig tvrde da su Azijati počeli jesti soju tek kad su otkrili procese fermentacije soje koje ublažuju štetne učinke „anti-nutrijenata“, te da je „studija iz 1998 pokazala da prosječna dnevna konzumacija soje u Japanu ne prelazi 8 grama za muškarce i 7 za žene – manje od dvije žličice dnevno“.

Fallon i Enig dalje pišu:“Soja je bogata fitinskom kiselinom, koja može blokirati asorpciju esecijalnih minerala – kalcija, magnezija, bakra, željeza i posebno cinka. (...) Nedostatak cinka može prouzročiti „lebdeći“ osjećaj kojeg neki vegetarijanci mogu zamijeniti za doživljaj duhovnog prosvjetljenja.“

Robbins odgovara da je posljednja tvrdnja potpuno znanstveno neutemeljena. Što se tiče fitinske kiseline, sadrži je ne samo soja, nego i mnoge druge namirnice biljnog porijekla, no ne u dovoljnim količinama da bi to bilo opasno. Ljudi koji konzumiraju više hrane biljnog porijekla, unose više nego dovoljno nutrijenata da bi se utjecaj te kiseline neutralizirao.

Nancy Beckham navodi istraživanje I. E. Lienera koji dolazi do zaključka da fitinska kiselina ima zanemariv utjecaj na dostupnost minerala u hrani ljudskom organizmu. Također dodaje da Fallon i Enig ne spominju da fitinska kiselina ima i antikancerogeni učinak.

Tvrdnja da soja sprečava osteoporozu je nevjerojatna, navode Fallon i Enig, jer soja blokira asorpciju kalcija i uzrokuje nedostatak vitamina D. „Kako Azijati zaista imaju nižu razinu osteoporoze nego Zapadnjaci, vjerojatno je da je razlog tome što oni dobivaju više vitamina D iz morske hrane i mnogo kalcija iz juhe od kostiju. Vjerojatni razlog što Zapadnjaci imaju toliko visoki broj oboljelih od osteoporoze je što su maslac, koji je tradicionalni izvor vitamina D i ostalih aktivatora asorpcije kalcija topivih u masti, zamijenili sojinim uljem.“

Robbins se suprotstavlja tvrdnjama da maslac nije zamijenjen sojinim uljem, nego margarinom koji se također obogaćuje vitaminom D, te da su stotine studija pokazale povezanost unosa mesnih proteina s osteoporozom. Navodi istraživanje Klinike za gustoću kostiju pri univerzitetu u San Franciscu, provedeno u 33 zemlje, koje je pokazalo „nevjerojatnu povezanost“ visokog udjela biljnih namirnica u prehrani s čvrstoćom kostiju. Voditeljica istraživanja dr. Deborah Sellmeyer, ravnateljica klinike, navodi da je povezanost postojala čak i nakon isključivanja mogućeg utjecaja dobi, težine, unosa estrogena, proteina i kalcija, vježbe i pušenja duhana.

Osim toga, navodi Roberts, primarni izvor vitamina D je izloženost sunčevoj svjetlosti, a ne maslac. Kad bi se, prema izvješću časopisa American Journal of Clinical Nutrition, oslanjali samo na maslac kao izvor vitamina D, trebali bi jesti oko 2 kg maslaca dnevno. Nasuprot tome, za stvaranje dovoljne količine vitamina D u koži dovoljno je jedan sat izlaganja suncu dva do tri puta tjedno.

Dr.sc. Darija Vranešić Bender na stranici http://www.gastro.hr/index.php/hr/nutricionizam/namirnice/soja navodi: "Uz smanjenu opasnost pojave bolesti srca i karcinoma, soja može biti učinkovita i kod osteoporoze, te olakšava neke od simptoma menopauze. Epidemiološki dokazi ukazuju na manju učestalost osteoporoze u populacijama koje konzumiraju velike količine soje. Neki proizvodi na bazi soje su dobar izvor kalcija, no učinci soje na osteoporozu ne temelje se u potpunosti na udjelu kalcija. Usporedba prehrane sa sojom i prehrane bez soje ukazuje na porast gustoće koštane mase u žena koje konzumiraju soju. Sintetski izoflavon, koji se još naziva i ipriflavon, čak se koristi i kao terapija osteoporoze. Sojini izoflavoni možda bi mogli biti alternativa hormonskom nadomjesnom liječenju, za žene u postmenopauzi."

Američka FDA, prema Robertsu, navodi: „25 grama na dan proteina soje, kao dio dijete siromašne zasićenim mastima i kolesterolom, može smanjiti rizik od srčanih bolesti.“ Na to Fallon i Enig uzvraćaju tvrdnjama da su snižene razine kolesterola opasne, te da „Istina je da je kolesterol vaš najbolji prijatelj. Kad je razina kolesterola u krvi visoka, to je zato što tijelo treba kolesterol (...) Rizik od srčanih bolesti nije viši kod razine kolesterola u krvi od 300 nego 180.“ Roberts komentira da su te tvrdnje ne samo potpuno znanstveno neutemeljene, nego suprotne rezultatima svih istraživanja tokom zadnjih trideset godina.

U 2000., Američki institut za istraživanje raka, koji je u suradnji s Svjetskim fondom za istraživanje raka proveo opsežno međunarodno istraživanje, objavljuje: „Studije kontinuirano pokazuju da jedan obrok soje dnevno doprinosi smanjenju rizika od raka“ piše Roberts.

Fallon i Enig pišu (negirajući vlastiti prethodni navod o prosječnoj konzumaciji soje od 2 žličice dnevno kod Azijata): „Japanci, koji jedu 30 puta više soje nego Amerikanci, imaju niži postotak raka dojke, maternice i prostate. Ali, Japanci, i Azijati općenito, imaju visoku incidenciju raka debelog crijeva, želuca, gušterače i jetre. Azijati u cijelom svijetu također imaju povišen rizik raka štitnjače. Logika koja povezuje nizak nivo raka spolnih organa sa konzumacijom soje, zahtijeva da se i visoki broj raka štitnjače i probavnih organa pripiše istoj hrani, posebno stoga što soja izaziva takve oblike raka kod laboratorijskih štakora.“ Robert Cohen, nasuprot tome, povezuje incidenciju raka štitnjače i probavnih organa kod Azijata s konzumacijom velike količine prženog, dimljenog i usoljenog mesa i ribe, te s visokom potrošnjom alkohola i duhana.

Fallon i Enig također sojinim proizvodima za djecu pripisuju ranije sazrijevanje djevojčica i ulazak u pubertet, kod nekih djevojčica već s osam godina. To povezuju s visokim sadržajem biljnih estrogena u soji. Tvrde da prerano sazrijevanje uzrokuje probleme s neplodnošću i rakom reproduktivnih organa u kasnijoj dobi. Navode izjave jednog para uzgajivača papiga koji su primijetili ranije sazrijevanje papiga kad su bile hranjene sojinim proizvodima, te da su se tim uzgajivačima, nakon objave njihovih zapažanja, javili mnogi roditelji koji su dječje formule bazirane na soji povezali s ekstremnim emocionalnim ispadima, astmom, imunološkim poremećajima, poremećajima štitnjače i pituitarne žlijezde i kolikama.

Također navode: „Konzumacija mlijeka je mogući razlog zašto je druga generacija Japanaca u Americi viša od svojih predaka. Neki istraživači vjeruju da je manji sadržaj fitinske kiseline u američkoj dijeti – koliko god ona možda imala drugih nedostataka – pravo objašnjenje.“

Roberts se slaže da ishrana sojinim formulama vjerojatno nije prikladna za djecu, jer kod djece nema dovoljno receptora estrogena za koje se fitoestrogeni iz soje vežu (što, prema Patriciji Bertron, ravnateljici američkog Liječničkog komiteta za odgovornu medicinu, doprinosi prevenciji raka dojke). Roberts, međutim, navodi da, premda su milijuni djece u zadnjih 30 godina hranjeni sojinim formulama, nije bilo izvještaja o povećanju hormonalnih poremećaja. K.O. Klein iz Odjela za kliničku znanost u bolnici za djecu A.I. duPont u Wilmingtonu, Delaware, izvještava da „nema dokaza da bi konzumacija dječjih formula baziranih na soji imala posljedice na endokrini sustav. Rast je normalan i nema izvještaja o promjenama u vremenu ulaska u pubertet ili razini plodnosti (...)“.

No, upozorava Roberts, nikakvi preparati ne mogu dostojno zamijeniti majčino mlijeko, te su suvišne rasprave o tome koji su preparati bolji. Fallon i Enig se s time slažu, no tvrde da će dijete najbolje napredovati ako se prehrana majke, dok doji, bazira na mesnim i punomasnim mliječnim proizvodima.

Protivnici soje ne spominju niti uzimaju u obzir utjecaj sintetičkih hormona rasta i estrogena koji se, radi bržeg tova i veće produkcije mlijeka, daju industrijski uzgajanim životinjama, od kojih potječu praktički svi životinjski proizvodi u trgovinama. U usporedbi s tim hormonima, biljni estrogeni u soji su izrazito blagi, te, štoviše, vezivanjem za receptore estrogena mogu spriječiti štetne utjecaje sintetičkih estrogena. Hormoni rasta koji se daju životinjama mogu biti uzrok tome što su današnje generacije ljudi sve više rastom, ali koja je zapravo dobrobit toga?

Dr.sc. Darija Vranešić Bender piše: "Jedna skupina fitokemikalija, koje se nazivaju i fitoestrogeni, ili biljni estrogeni, mogu utjecati na smanjeno formiranje naslaga na stijenkama arterija, te mogu štititi LDL kolesterol od oksidacije. Zaštita LDL kolesterola od oksidacije od izrazite je važnosti za prevenciju ateroskleroze, jer jedino oksidirani LDL kolesterol stvara naslage na stijenkama arterija. Antioksidativni učinak izoflavona ili fitoestrogena slične je jačine kao djelovanje vitamina E na isti proces. (...) Fitoestrogeni su spojevi biljnog porijekla koji imaju estrogenski učinak na ljude i životinje. Za sojine izoflavone (fitoestrogene) smatra se da imaju i estrogenska i anti-estrogenska svojstva. Na ovaj način fitoestrogen zapravo djeluje kao antagonist estrogena i reducira rizik promoviranja rasta tumora osjetljivih na estrogen. Kada su razine cirkulirajućih estrogena visoke, kao u žena u perimenopauzi, ovi spojevi mogu se vezati na estrogenske receptore i blokirati aktivnost hormona. Kada su razine estrogena niske, kao u žena u postmenopauzi, fitoestrogeni djeluju poput blagih estrogena. Istraživanja pokazuju da specifične forme izoflavona iz soje, genistein i daidzein, potpomažu regulaciju hormonalne ravnoteže u žena."

Fallon i Enig također navode autora Fitzgeralda koji “procjenjuje da dijete koje je hranjeno formulama na bazi soje prima estrogena u količini koja odgovara najmanje pet kontracepcijskih pilula dnevno”. Nancy Beckham komentira: “Citirano istraživanje nije ništa takvo tvrdilo, niti je uopće spominjalo kontracepcijske pilule. Štoviše je ustvrdilo da biljni estrogeni iz soje smanjuju aktivnost stranih estrogena u tijelu.”

Nancy Beckham navodi također podatke prema kojima "genistein, najjači fitoestrogen pronađen u sojinim formulama, slabiji je oko 9 000 puta od 17B-estradiola, te 100 000 puta slabiji od diethylstilbestrola i 7 000 puta od estrona (sintetički hormoni)”. 
Zatim dodaje da mnoge reference na koje se Fallon i Enig pozivaju ne samo da ne podržavaju njihove tvrdnje, nego neke uopće i ne spominju soju.

Dr. Lon R. White iz havajskog Centra za istraživanje zdravlja, navodi povezanost soje s atrofijom mozga i Alzheimerovom bolešću, te povezuje to s fitoestrogenima u soji. Na temelju te studije nastao je niz članaka o štetnosti soje za mozak i kognitivne funkcije, neki od kojih, kao članak Johna MacArthura, doslovce tvrde da soja „smanjuje mozak“ i izaziva demenciju. No, prema Robertsu, dok je to jedina takva studija, mnogo više ih povezuje prisutnost aluminija u hrani s Alzheimerovom bolešću – a na Havajima se aluminij koristi u preradi soje te je razina aluminija u sojinim proizvodima znatno viša nego u ostatku Amerike.

Na kraju svojih članaka, Fallon i Enig pozivaju čitatelje da pišu zastupnicima u parlamentu kako bi se proizvodnja i distribucija soje zakonski ograničila, te najavljuju sudske tužbe svima povezanima s proizvodnjom, promocijom, distribucijom i prodajom sojinih proizvoda. „Nezadovoljnika je puno“ pišu, „a njihovi džepovi su duboki. (...) Farmeri će se možda izvući, dijelom jer su bili prevareni kao i mi ostali, ali će morati pronaći nešto drugo što će uzgajati: stoku, „dizajnersko“ povrće... ili konoplju za proizvodnju papira za tisuće i tisuće pravnih dokumenata.“

Roberts za kraj navodi da postoje neki stvarni rizici u konzumaciji soje, no vezani za genetski inženjering i pesticide korištene u njezinom uzgoju. Neki oblici genetski modificirane soje sadrže gotovo trećinu više inhibitora tripsina (enzima potrebnog za razgradnju proteina) nego genetski nemodificirana soja, te gotovo dvostruku razinu lektina, koji su najvjerojatniji uzrok slučajeva alergije na soju. Roberts također upozorava na potencijalne opasnosti izoliranja određenih supstanci iz soje i njihovog pretjeranog konzumiranja i dodavanja različitim prehrambenim proizvodima. Isto tako, smatramo da je industrijski prerađena soja (sojini proteini) podjednako bezvrijedna, pa i štetna, kao i rafinirano brašno.

Zaključuje: „Postali smo plijenom iluzije koja progoni Amerikance već stoljećima – iluzije da ako je malo dobro, više mora biti bolje. Čak i najzdravija hrana sadrži tvari koje su opasne ako se izoliraju i tako testiraju u laboratorijima. (...) Dijeta bazirana samo na soji bila bi opasna, ali isto tako i ona koja se sastoji samo od brokule, celera, špinata... Za većinu ljudi soja je zdrav dodatak uravnoteženoj i raznolikoj prehrani baziranoj na neprerađenim proizvodima.“ Najveći problem je u tome što prerađena hrana u trgovinama sadrži pretjeranu količinu prerađenih dodataka baziranih na soji, ali koji više nisu soja.

Moj je stav da je bilo koja neprerađena hrana u uravnoteženim količinama bolja od industrijski procesuirane "hrane". Zadnjih desetljeća, nutricionisti preporučuju sve i svašta, utemeljeno na ograničenim informacijama i ograničenom znanju o tome kako bezbrojne supstance u hrani utječu jedna na drugu. Nutricionistički novinar (to očito isto postoji) Michael Pollan poručuje: nutricionizam zapravo promiče industrijsku preradu hrane, dajući prerađivačima izliku da smanje ovo, dodaju ono i zatim na sve to nalijepe reklamnu poruku o "zdravijem" proizvodu. Antropološka istraživanja pokazuju da ljudska društva žive od najrazličitijih prehrambenih kombinacija i ostaju podjednako zdrava - sve dok se u njihovu prehranu ne uvedu industrijski prerađene namirnice. Možda i industrijski uzgajane?

Nutricionizam je, posebno zadnjih godina, postao poprište ogorčene borbe za potrošače i financijske interese prehrambenih korporacija. Zato preporučujemo da sve takve informacije čitate s oprezom i vodite se zdravim razumom.

Preporučujemo da istražujete sami i donesete vlastitu odluku, ali uz pažljivo čitanje, kritičko razmišljanje i provjeravanje citiranih referenci (ovisno o tome koliko vremena možete odvojiti). Na našoj stranici preporučujemo i članak pod nazivom „Znanost u službi profita“.