English




Share on Google+


Darovi straha (i nešto sjećanja)


autor: Kosjenka Muk




"Intuicija je uvijek u pravu na barem dva bitna načina:
1. Uvijek je reakcija na nešto,
2. Uvijek ima vaše najbolje interese na srcu.
(...) Naša interpretacija intuicije neće uvijek biti ispravna."
Gavin de Becker, "The Gift of Fear"



Ovaj put želim predstaviti jednu knjigu koja mi se jako svidjela jer se odlično slaže s mojim iskustvom i mojim vrijednostima. Zove se "Dar straha" ("The Gift of Fear") autora Gavina de Beckera i netko bi je definitivno trebao prevesti na hrvatski. Autor je specijalist za sigurnosne probleme i, prema njegovom iskustvu, mnogi ljudi mogli bi izbjeći da postanu žrtvama kriminala ako bi slušali svoje unutarnje signale za opasnost - svoj strah - na vrijeme. Međutim, mnogi ljudi to ne čine jer ne žele ispasti čudni pred drugima - boje se da bi ih se doživjelo kao nekulturne, neljubazne ili previše emocionalne u slučaju da se njihov strah pokaže kao neosnovan.

Među našim socijalnim i individualističkim instinktima vodi se stalna borba. Neki od naših instinkata često nisu prikladni i konstruktivni u kontekstu našeg složenog društva. Ponekad, međutim, oni mogu biti od presudne važnosti. Mudrost je u prepoznavanju onih koje je vrijedno poslušati. To je vještina koja dolazi s iskustvom.

De Becker navodi primjer čovjeka koji je ušao u trgovinu da bi istog trenutka osjetio nelagodu i strah bez očitog razloga. On je odlučio poslušati svoj strah i otići - da bi kasnije saznao da je usamljeni kupac kojeg je pri ulasku vidio u trgovini ubrzo zatim počinio oružanu pljačku u kojoj je jedna osoba ubijena.

Kad ga je autor knjige upitao što ga je moglo navesti da se tako osjeća, taj čovjek u početku nije mogao dati odgovor. Nakon nešto razmišljanja, ipak se sjetio nekih detalja koje tada nije svjesno primijetio, ali njegova podsvijest očito jest. Rekao je da je "kupac" imao na sebi tešku jaknu koja je bila neprikladna za vruće vrijeme (ali dobra za skrivanje oružja). Također, prodavač je djelovao napeto - jedva je zirnuo prema ulaznim vratima i odmah vratio pogled na čovjeka u jakni. Ispred trgovine čekao je kombi s dva čovjeka i upaljenim motorom. Bilo je vjerojatno i drugih detalja, previše sitnih da bi ih svjesni um primijetio - ali ne i za nesvjesni.

De Becker piše: "Predviđanje rutinskog ponašanja odraslih ljudi iz iste kulture toliko je jednostavno da se rijetko i trudimo da to svjesno radimo. Reagiramo samo na ono neuobičajeno, koje je signal da se možda radi o nečem vrijednom predviđanja. Mi intuitivno procjenjujemo ljude cijelo vrijeme, vrlo pažljivo, ali oni našu svjesnu pažnju privuku samo onda kad za to postoji razlog. Vidimo sve, ali većinu podataka zanemarimo. Zbog toga, ako nam nešto privuče pažnju, trebali bi to uzeti u obzir."

 

Doživjela sam i na vlastitom iskustvu koliko je važno obratiti pažnju na (zdravi) strah. Općenito, vjerujem svojoj intuiciji jer me dobro poslužila bezbroj puta, ali u kontekstu straha jedno se sjećanje izdvaja u mom umu.

Oko mog 27. rođendana, bila sam na Havajskom Velikom otoku, gdje sam se prethodno dogovorila sa vlasnicom jednog mini-hotela da budem njezin "gost-pomagač" na dva mjeseca, odnosno da radim nešto fizičkih poslova za nju u zamjenu za sobu i hranu. Otišla sam odande nakon dva tjedna jer me ona uskoro počela tretirati više kao besplatnu radnu snagu nego kao "gosta pomagača", te sam sljedećih mjesec i pol provela u šatoru na plaži - ali to je druga priča.

Ono što želim ispričati dogodilo se 11-12 dana nakon što sam stigla na Havaje, kad sam jedno kasno popodne otišla na plažu. Nisam imala prijevoz, pa sam do plaže morala hodati nekih 40-45 minuta po prilično praznoj cesti. Do tada, već sam bila zaključila da je većina ljudi na Havajima vrlo prijateljski raspoložena, pa to nije bio naročiti problem.

Te večeri ostala sam na plaži duže nego obično da bih uslikala spektakularni zalazak sunca. Očekivala sam da, nakon što sunce zađe, imam taman 40-45 minuta da se vratim u mini-hotel, ali nisam računala s činjenicom da, toliko blizu ekvatoru, mrak pada puno brže nakon zalaska sunca nego kod nas. Tako sam se na povratku, nakon oko 20 minuta hoda, našla u mraku. Upravo sam bila stigla na jednu dugačku (oko 3 km) i vrlo ravnu dionicu ceste.


ovaj zalazak sunca


Nisam bila pretjerano zabrinuta, ali se ipak javio neki uporni glas "u trbuhu" koji mi je savjetovao da barem prijeđem na lijevu stranu ceste, tako da ako bi potencijalni napadač došao odostraga, trebao bi prijeći na krivu stranu ceste da dođe do mene, pa bi me teže mogao iznenaditi. To je bila prva odluka temeljena na strahu koja mi je vjerojatno spasila život te večeri. Zdravi strah vas neće paralizirati (osim u onim slučajevima kad je to poželjno za vaše preživljavanje). Zdravi strah motivira i usmjeren je na akciju.

"Ono što mnogi zanemaruju kao slučajnost ili "osjećaj u trbuhu", zapravo je kognitivni proces, brži nego što možemo pratiti i znatno različit od uobičajenog "korak po korak" procesa razmišljanja na koji se tako rado oslanjamo. Ljudski mozak, najveće postignuće prirode, nikad nije toliko učinkovit i fokusiran kao u trenucima kad je njegov domaćin u opasnosti. Tada intuicija skoči na sasvim novu razinu, na razinu koja se s pravom može nazvati elegantnom, čak i čudesnom." (iz knjige "The Gift of Fear")

Prešla sam na lijevu stranu ceste i nastavila hodati te sam nakon nekog vremena već bila prilično blizu prvom zavoju nakon 3 km ravne ceste. Tada sam začula auto iza sebe. Kad se približio, usporio je, prešao na moju stranu (da sam ostala na desnoj strani, napadač bi imao puno lakši posao) i vješto zakočio tek par centimetara od mene, gotovo me srušivši. Riječi "Tko si ti?" prosiktane su kroz nečije zube.

Ugledala sam golemog čovjeka koji je zračio nečim što nikad prije nisam doživjela od ljudskog bića - apsolutnom, hladnom agresijom i mržnjom bez prostora za išta drugo. Pretpostavljam da je to bio moj prvi (i, nadajmo se, zadnji) susret sa članom kriminalne bande, koji je možda došao na Havaje na odmor i odlučio iskoristiti laku priliku. On je pružio ruku kroz prozor i dograbio naramenicu mog ruksaka zajedno s rukavom i nešto kože. Povukao je snažno prema sebi. Oslonila sam dlanove o njegov auto - nisam se imala za što drugo uhvatiti - i oduprla se. Začudo, uspjela sam. Borili smo se tako desetak nevjerojatno dugih sekundi.

Napokon, on je izgleda zaključio da nije dobra ideja stajati na krivoj strani ceste u blizini zavoja. Iznenada me ispustio - pala sam na cestu - odjurio dalje i uskoro nestao iza zavoja. Podigla sam se i nastavila dalje što sam brže mogla. Nije bilo nekog drugog izbora - sva zemlja sa strane ceste bila je ograđena gustom bodljikavom žicom, a svaka staza bila je zapriječena visokim vratima.

Još nekoliko auta došlo je iza mene. Razmišljala sam da li da se sakrijem, ali nisam imala kamo. Ipak, ništa se nije dogodilo, pa sam se počela pomalo opuštati. Tada sam začula auto sa prednje strane - uskoro se trebao pojaviti iza zavoja. Moj strah je iznenada dosegao vrhunac. Govorio mi je da barem legnem u plitki jarak sa strane ceste, ako ništa drugo.

 

Upravo kako knjiga "The Gift of Fear" upozorava, moj svjesni um je uskočio i počeo ublažavati situaciju. "Pretjerujem... Nije baš svatko na ovoj cesti kriminalac... Sigurno se ništa neće dogoditi... Kad bih stigla do hotela ako bih skakala u jarak kad god čujem auto..."

"Nema životinje u divljini koja, kad je odjednom obuzme strah, troši imalo svoje mentalne energije da misli "Vjerojatno to nije ništa." Mi, suprotno svakom drugom stvorenju u prirodi, odabiremo ne istražiti - čak i ignorirati - takve signale. Svakoga dana, ljudi koji su zaposleni vještim prkošenjem vlastitoj intuiciji, u pola misli postaju žrtve nasilja ili nesretnog slučaja. Pa kad se pitamo zašto smo tako često žrtve, odgovor je jasan: zato jer smo tako dobri u tome." (iz knjige "The Gift of Fear")

Na sreću, moja je podsvijest tada zaključila da je moj racionalni um beznadno glup i ne zaslužuje pravo glasa. Trenutak prije nego što će se auto pojaviti iza zavoja, moje tijelo je jednostavno preuzelo kontrolu i našla sam se u jarku, napola skrivena iza malog grma (punog trnja i paučine).

Auto se približio, usporio i stao meni sa strane - samo par metara dalje. Bio je to isti auto. Očekivala sam najgore. Nekoliko otkucaja srca odzvonilo mi je u ušima - a zatim, olakšanje: auto se ponovno pokrenuo, napravio polukrug i uskoro opet nestao iza zavoja. Nekoliko dana kasnije, primijetila sam da je na tom mjestu bilo malo ugibalište - prikladno mjesto za gangstera da stane i pogleda niz cestu. Njegova prednja svjetla omogućila su mu da vidi niz cestu pred sobom, uključujući i jarak uz cestu - ali su ga zaslijepila za mračni prostor sa strane.

Još uvijek sam duboko zahvalna za taj trenutak zapovjedničkog straha. Ta jedna sekunda vjerojatno je značila razliku između moga života i smrti, ili barem teške traume. Je li to bila sretna slučajnost? Je li moj podsvjesni um registrirao nešto u neverbalnom govoru napadača što je ukazivalo na njegove namjere (čak i ako sam u tom trenutku bila previše zaposlena odgurivanjem o njegov auto da bih ga direktno gledala)? Ili je izračunao vrijeme koje bi mu otprilike bilo potrebno da nađe mjesto da se okrene i vrati natrag? Što god bilo, moja intuicija se (još jednom) pokazala pouzdanom. Još uvijek se ponekad stresem kad pomislim koliko je malo nedostajalo da je zanemarim.

Ne savjetujem ovime da ignorirate svjesnu logiku - to bi bilo neuravnoteženo, a ja ne vjerujem u bilo kakve ekstreme i pojednostavljivanje. S druge strane, previše ljudi doživljava emocije kao slabost ili zapreku, radije nego kao bitan izvor informacija. Naravno, problem je što mnogi ljudi ne znaju razlikovati između zdravih i nezrelih emocija, ali to se može promijeniti uz nešto truda. (Provjerite ovaj članak za više o tome.) Nema ničeg slabog u emocijama, jedina slabost može biti u tome kako ih koristimo i kako se nosimo s njima.

De Becker naglašava razliku između brige / tjeskobe i zdravog straha. Briga i tjeskoba ne odnose se na konkretne sadašnje okolnosti nego su, prema njemu, "zaštita od mogućeg budućeg razočaranja". Štoviše, briga i tjeskoba mogu nam odvratiti pažnju od zdravog, realističnog straha onda kad se on javi. Prema tome, nije potrebno da budete stalno na oprezu i tragate za mogućom opasnošću. Vaš podsvjesni um može to činiti puno bolje nego svjesni - ako mu date prostora. Jedino trebate voditi računa o spontanim, neočekivanim trenucima straha - i slijediti ih. Ako vjerujete svojim instinktima, obraćanjem pažnje na strah možete zapravo postići da se osjećate sigurnije i imate više samopouzdanja, jer imate povjerenja da možete prepoznati opasnost na vrijeme.

Na slijedećoj stranici, ukratko ću navesti neke od znakova upozorenja iz knjige "The Gift of Fear", koji mogu značiti da vas sumnjiva osoba vjerojatno pokušava izmanipulirati.

(Kliknite ovdje za nastavak.)

Individualni rad i rad s parovima



Svi članci


predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice





© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.