Ako bih definirala
termin 'emocionalna nezrelost', opisala bih je kao neprihvaćanje
odgovornosti za svoje osjećaje i iskustva, ponašanje, ali i okolnosti
života.
Jedan od najosnovnijih načina izbjegavanja neugodnih emocija,
i jedan od onih kojih se najteže odreći, je prebacivanje odgovornosti
na drugu osobu traženjem grešaka u njezinom ponašanju. Čak i kad
smo pritom objektivno u pravu, ako primijetimo kod sebe razmišljanje
o postupcima ili nedostacima druge osobe, praćeno nelagodom u
tijelu i često zamišljanjem što bi drugoj osobi rado rekli, možemo
biti sigurni da na taj način pokušavamo izbjeći neku vrstu straha,
krivnje ili osjećaja manje vrijednosti u sebi. Tako se na nezreo
način pokušavamo osjetiti bolje sami sa sobom. Posebno je lako
uhvatiti se u taj proces kad primijetite da i druga osoba prebacuje
odgovornost na vas. Tada se možemo uhvatiti u direktno ili manje
direktno prebacivanje loptice - igru 'Tko je prvi počeo', s posljedicom
da se obje osobe sve više osjećaju napadnute i napadaju zauzvrat.
Dugoročno na taj način samo stvaramo još više sličnih osjećaja,
dok u potpunosti ne preuzmemo odgovornost za njih. Da ste istinski
riješili uzrok tog problema, znat ćete kad takve situacije više
na budu kod vas izazivale emocionalni naboj, odnosno ako budu
izazivale zdravu ljutnju u situacijama u kojima je potrebno reagirati,
nakon čega ne bi trebao preostati negativan naboj i nelagoda.
Temelj uspjeha u radu na sebi, po mom je mišljenju kontinuirano
promatranje sebe i svega što osjećamo. To je način na koji možemo
prepoznati s čim se trebamo suočiti, te steći istinsku bliskost
sa sobom, autentičnost, i konačno mnogo više samopoštovanja.
Kad se plašimo ili stidimo izraziti svoje osjećaje, sami sebi
šaljemo poruku da oni nisu važni. No s druge strane, zrelo je
voditi računa o tome da niti drugoj osobi ne pošaljemo takvu poruku,
ponašajući se kao da su jedino naši osjećaji važni.
Velik broj autora naglašava pozitivno razmišljanje, zahvalnost,
opraštanje itd. - što samo po sebi ima mnogo smisla. No, kad to
činimo u područjima u kojima imamo ograničavajuća uvjerenja, ako
vodimo računa o svojim osjećajima primijetit ćemo da na svaku
pozitivnu misao ili izazivanje pozitivnog osjećaja, naša podsvijest
odgovara izranjanjem suprotstavljenih misli i osjećaja. To je
posebno vidljivo kad se radi o pokušajima racionalnog (moglo bi
se reći 'nasilnog') opraštanja, što je u biti pokušaj da uništimo
ili potisnemo dječju ljutnju koja je u našoj svijesti često prisutna
desetljećima. Istinsko opraštanje dolazi spontano i bez truda,
kao popratna pojava razrješavanja tih osjećaja, kao što i istinsko
pozitivno razmišljanje dolazi kao rezultat rješavanja uvjerenja
koja izazivaju strah i neugodna očekivanja.
U mnogim knjigama takvi otpori se ili uopće ne spominju, ili se
smatraju nevažnima, ili se savjetuje eliminiranje takvih misli
upornim ponavljanjem onih pozitivnih. Kad sam počinjala raditi
na sebi, nekoliko godina sam provela nastojeći provesti te ideje.
Postigla sam određena poboljšanja - naročito što se tiče lakših
ciljeva - no shvatila sam također i da to zahtijeva neprekidnu
unutarnju borbu, za koju prije ili kasnije više nemamo volje i
energije. Daleko brži napredak ostvarila sam radeći s tehnikama
kao što je u prvom redu Integrative Systemic Coaching, koje priznaju emocije i rade
s njihovim uzrocima - traumatičnim iskustvima i drugim uzrocima
uvjetovanja i stvaranja ograničavajućih uvjerenja.
Moje je iskustvo da rad na uzrocima problema - neugodnim iskustvima
i uvjerenjima - donosi jednu ponekad neočekivanu dobrobit: osim
osjećaja slobode i pozitivnijeg stava vezanog uz kontekst i tematiku
rada, kroz duže vremensko razdoblje kontinuiranog rada stvorit
ćete spremnost i mjesto za nova emocionalna iskustva: ugodne osjećaje
kakve ste možda davno zaboravili.
Problem se može pojaviti ako ne znamo cijeniti osjećaje koji se
spontano javljaju u nama, čemu je uzrok ako u biti ne cijenimo
same sebe. U tom slučaju pridavat ćemo značenje samo iskustvima
koje je potvrdio neki vanjski autoritet, ili onima nastalima kroz
prakticiranje tuđih tehnika.
Mnoge su tehnike i načini na koje se ugodna stanja izazivaju namjerno,
i one imaju svoje mjesto, no moje je iskustvo da njihov rezultat
u pravilu i ostaje na namjerno izazvanim osjećajima. To je korisno
i poželjno kao podrška u radu, ali rijetko dopire do otcijepljenih
dijelova naše svijesti. Nasuprot tome, jednom kad u potpunosti
iscijelite i integrirate dijelove sebe koje ste odbacili, nema
više nikakve prepreke da prirodno, kontinuirano i bez svjesnog
truda, pa i namjere, ne osjećate prelijepe osjećaje i ne doživljavate
spontana iskustva radosti, ljubavi, strasti - iskustva integriteta.
Poneki će od tih osjećaja biti suptilniji i teži za prepoznati,
poneki vas mogu preplaviti u najneočekivanijim trenucima i pri
svakodnevnim poslovima. Često je te osjećaje teško definirati
i opisati riječima, što je znak da smo u kontaktu s dijelovima
nas koje smo otcijepili prije nego što smo naučili riječi i racionalno
razmišljanje.
Kad osjete neobične i često suptilne ugodne osjećaje, mnogi ljudi,
nenavikli na njih, ignoriraju ih ili promotre sa sumnjom, te dopuste
da im pažnju ubrzo odvuku neke od vanjskih okolnosti. Preporučujem
upravo suprotno: uzmite vremena za te osjećaje, istražite ih,
potpuno ih osjetite, uživajte u njima! Učinite isto što previše
često činimo s neugodnim osjećajima: razmatrajte ih, izražavajte,
pričajte o njima nekome u koga imate povjerenja. Takvi su osjećaji
besplatan luksuz kojeg je šteta ne uživati u potpunosti.
"Dok god ne učinite podsvjesno svjesnim, ono će upravljati vašim životom i zvat ćete to sudbinom." - C.G. Jung
Individualni rad i rad s parovima
predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice
© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.