Emocionalna zrelost (2.dio)

autor: Kosjenka Muk

Ako bih definirala termin 'emocionalna nezrelost', opisala bih je kao neprihvaćanje odgovornosti za svoje osjećaje i iskustva, ponašanje, ali i okolnosti života.

Jedan od najosnovnijih načina izbjegavanja neugodnih emocija, i jedan od onih kojih se najteže odreći, je prebacivanje odgovornosti na drugu osobu traženjem grešaka u njezinom ponašanju. Čak i kad smo pritom objektivno u pravu, ako primijetimo kod sebe razmišljanje o postupcima ili nedostacima druge osobe, praćeno nelagodom u tijelu i često zamišljanjem što bi drugoj osobi rado rekli, možemo biti sigurni da na taj način pokušavamo izbjeći neku vrstu straha, krivnje ili osjećaja manje vrijednosti u sebi. Tako se na nezreo način pokušavamo osjetiti bolje sami sa sobom. Posebno je lako uhvatiti se u taj proces kad primijetite da i druga osoba prebacuje odgovornost na vas. Tada se možemo uhvatiti u direktno ili manje direktno prebacivanje loptice - igru 'Tko je prvi počeo', s posljedicom da se obje osobe sve više osjećaju napadnute i napadaju zauzvrat.

Dugoročno na taj način samo stvaramo još više sličnih osjećaja, dok u potpunosti ne preuzmemo odgovornost za njih. Da ste istinski riješili uzrok tog problema, znat ćete kad takve situacije više na budu kod vas izazivale emocionalni naboj, odnosno ako budu izazivale zdravu ljutnju u situacijama u kojima je potrebno reagirati, nakon čega ne bi trebao preostati negativan naboj i nelagoda.
Temelj uspjeha u radu na sebi, po mom je mišljenju kontinuirano promatranje sebe i svega što osjećamo. To je način na koji možemo prepoznati s čim se trebamo suočiti, te steći istinsku bliskost sa sobom, autentičnost, i konačno mnogo više samopoštovanja.

Kad se plašimo ili stidimo izraziti svoje osjećaje, sami sebi šaljemo poruku da oni nisu važni. No s druge strane, zrelo je voditi računa o tome da niti drugoj osobi ne pošaljemo takvu poruku, ponašajući se kao da su jedino naši osjećaji važni.

Racionalno forsiranje nasuprot rješavanja uzroka

Velik broj autora naglašava pozitivno razmišljanje, zahvalnost, opraštanje itd. - što samo po sebi ima mnogo smisla. No, kad to činimo u područjima u kojima imamo ograničavajuća uvjerenja, ako vodimo računa o svojim osjećajima primijetit ćemo da na svaku pozitivnu misao ili izazivanje pozitivnog osjećaja, naša podsvijest odgovara izranjanjem suprotstavljenih misli i osjećaja. To je posebno vidljivo kad se radi o pokušajima racionalnog (moglo bi se reći 'nasilnog') opraštanja, što je u biti pokušaj da uništimo ili potisnemo dječju ljutnju koja je u našoj svijesti često prisutna desetljećima. Istinsko opraštanje dolazi spontano i bez truda, kao popratna pojava razrješavanja tih osjećaja, kao što i istinsko pozitivno razmišljanje dolazi kao rezultat rješavanja uvjerenja koja izazivaju strah i neugodna očekivanja.

U mnogim knjigama takvi otpori se ili uopće ne spominju, ili se smatraju nevažnima, ili se savjetuje eliminiranje takvih misli upornim ponavljanjem onih pozitivnih. Kad sam počinjala raditi na sebi, nekoliko godina sam provela nastojeći provesti te ideje. Postigla sam određena poboljšanja - naročito što se tiče lakših ciljeva - no shvatila sam također i da to zahtijeva neprekidnu unutarnju borbu, za koju prije ili kasnije više nemamo volje i energije. Daleko brži napredak ostvarila sam radeći s tehnikama kao što je u prvom redu Integrative Systemic Coaching, koje priznaju emocije i rade s njihovim uzrocima - traumatičnim iskustvima i drugim uzrocima uvjetovanja i stvaranja ograničavajućih uvjerenja.

Novi i željeni osjećaji

Moje je iskustvo da rad na uzrocima problema - neugodnim iskustvima i uvjerenjima - donosi jednu ponekad neočekivanu dobrobit: osim osjećaja slobode i pozitivnijeg stava vezanog uz kontekst i tematiku rada, kroz duže vremensko razdoblje kontinuiranog rada stvorit ćete spremnost i mjesto za nova emocionalna iskustva: ugodne osjećaje kakve ste možda davno zaboravili.
Problem se može pojaviti ako ne znamo cijeniti osjećaje koji se spontano javljaju u nama, čemu je uzrok ako u biti ne cijenimo same sebe. U tom slučaju pridavat ćemo značenje samo iskustvima koje je potvrdio neki vanjski autoritet, ili onima nastalima kroz prakticiranje tuđih tehnika.

Mnoge su tehnike i načini na koje se ugodna stanja izazivaju namjerno, i one imaju svoje mjesto, no moje je iskustvo da njihov rezultat u pravilu i ostaje na namjerno izazvanim osjećajima. To je korisno i poželjno kao podrška u radu, ali rijetko dopire do otcijepljenih dijelova naše svijesti. Nasuprot tome, jednom kad u potpunosti iscijelite i integrirate dijelove sebe koje ste odbacili, nema više nikakve prepreke da prirodno, kontinuirano i bez svjesnog truda, pa i namjere, ne osjećate prelijepe osjećaje i ne doživljavate spontana iskustva radosti, ljubavi, strasti - iskustva integriteta.

Poneki će od tih osjećaja biti suptilniji i teži za prepoznati, poneki vas mogu preplaviti u najneočekivanijim trenucima i pri svakodnevnim poslovima. Često je te osjećaje teško definirati i opisati riječima, što je znak da smo u kontaktu s dijelovima nas koje smo otcijepili prije nego što smo naučili riječi i racionalno razmišljanje.

Kad osjete neobične i često suptilne ugodne osjećaje, mnogi ljudi, nenavikli na njih, ignoriraju ih ili promotre sa sumnjom, te dopuste da im pažnju ubrzo odvuku neke od vanjskih okolnosti. Preporučujem upravo suprotno: uzmite vremena za te osjećaje, istražite ih, potpuno ih osjetite, uživajte u njima! Učinite isto što previše često činimo s neugodnim osjećajima: razmatrajte ih, izražavajte, pričajte o njima nekome u koga imate povjerenja. Takvi su osjećaji besplatan luksuz kojeg je šteta ne uživati u potpunosti.