English




Share on Google+


Istinsko jastvo


autor: Kosjenka Muk




Djeca i zrcaljenje


Ljudska bića su prirodno sposobna za prekrasne, duboke, profinjene emocije, nadahnjujuću i strastvenu ljubav i radost. No, često nam je teško na duže vrijeme ostati u kontaktu s tim dijelovima sebe.

Malo dijete jedino u okolini može vidjeti zrcalo sebe i svog ponašanja. U reakcijama okoline ono traži odraz samoga sebe, te uspostavlja kontakt s osjećajima koje okolina zrcali natrag. Ako ljudi oko djeteta nisu sposobni vidjeti, prepoznati i cijeniti njegovo istinsko biće, dijete nema temelja na kojima bi to moglo samo učiniti. Tako ono polako gubi kontakt s tim dijelovima sebe, čak i kad nisu prisutne ozbiljne traume. Slično kao kad zbog nekorištenja mišići atrofiraju, tako i naše istinsko ja 'kržlja'. To nije najprecizniji izraz - nešto što je naša bit, ono što mi stvarno jesmo, ne može uistinu zakržljati - ali kako gubimo sjećanje i sposobnost da živimo iz tih osjećaja, vanjski rezultat se može tako opisati.

U individualnom radu obično nastojimo istražiti s kojim dijelovima sebe smo na taj način morali izgubiti kontakt. To su obično oni najnježniji, najtopliji aspekti našeg bića, oni najpuniji ljubavi prema cijelom svijetu, ali i prema sebi samima.

Ako provjerite što vas najviše boli kad se osjećate omalovažavani i kritizirani, to je vjerojatno upravo osjećaj da se vaše istinsko ja ne vidi i ne uzima u obzir, dok se nevažni dijelovi vašeg ponašanja interpretiraju na najproizvoljnije načine.

Dobna regresija


Kod svakog od nas postoje dječji dijelovi koji se na temelju ranijih iskustava mogu osjećati odbačeni i necijenjeni i kad to nije sasvim realno: primjerice kad druga osoba hvali sebe ili neku treću, kad se od nas traži nešto što nam nije sasvim ugodno, kad čujemo mišljenje suprotstavljeno našemu... to su najbenignije situacije, a čak i u njima se često bude dječji osjećaji. Još je teže kad smo u kontaktu s osobom koja na izravan način pokazuje neobzirnost ili nepoštovanje. Tada je vrlo teško ostati odrasli i ne učiniti to isto prema drugima - odnosno izgubiti iz vida njihovo istinsko ja i tako se postaviti.

Nije uvijek potreban samo direktni poticaj da bi se probudio taj osjećaj odbačenosti. Dovoljna je samo atmosfera u kojoj takva svijest i takav odnos nedostaje. Jednostavno biti u kontaktu s ljudima koji ne prepoznaju niti sebe niti drugoga - a to smo svi do neke mjere - podržava gubitak bliskosti sa sobom kod djeteta, koje onda i samo odrasta u takvu osobu.

Hodate li kroz grad, stalno iznova oživljavate to iskustvo i tu atmosferu. Srećete ljude, a i djecu, praznih, hladnih ili čak prezirnih izraza lica... a vjerojatno se i sami zatvarate. Na vrlo suptilan način, svaki takav susret, čak i ako osobu niti ne pogledamo dobro, potvrđuje izvorno iskustvo. Bez mogućnosti da izrazimo i iskusimo svoju istinsku prirodu i najdublje osjećaje, oni 'odumiru', barem za našu površinsku svijest.

Prihvaćanje i susojećanje


Svi imamo svoje životne borbe i ponekad se možemo osjećati da nitko to ne vidi i ne cijeni. Ponekad i jest tako. S druge strane, jesmo li sami sposobni vidjeti i cijeniti napore drugih ljudi? Vrlo rijetko. Očekivati to bilo od sebe ili drugih nije niti realistično u ovom društvu. Nitko to nije imao prilike stvarno naučiti.

Zamislite kako bi izgledalo živjeti u okolini koja vas istinski vidi i prihvaća čak i kad niste savršeni. Kako bi to izgledalo i sami biti sposobni prihvatiti druge na taj način?

No nije to realno očekivati niti od sebe niti od drugih samo na temelju racionalne svijesti. Svi volimo misliti o tome kako bi drugi 'trebali uzeti u obzir...', no to nije lako. I nama i drugim ljudima treba vrijeme da se iscijelimo. Ne možemo vidjeti i cijeniti druge ako smo odbacili dijelove sebe. Ponekad primjećujem da, kad pokušam održavati takav stav prema drugim ljudima, javljaju se dijelovi mene koji pitaju: a što je sa mnom? Ponekad se javlja i iracionalni strah da ako u potpunosti poštujem druge, moram odbaciti sebe ili prihvatiti nekorektno ponašanje. To su dječji strahovi koji nisu u skladu sa stvarnošću - ali su stvarni.

Obrambeni mehanizmi


Možda ćemo imati potrebu ponašati se zrelije od drugih kako bi se mogli osjećati boljima od drugih. To ne riješava problem nego ga samo prikriva.

Kad i imamo iskustvo da netko stvarno vidi i prihvaća naše najdublje osjećaje, možemo sumnjati da je to iskreno ili da to zaslužujemo. Možemo to doživjeti kao pokušaj manipulacije ako smo imali iskustva u kojima smo emocionalno manipulirani ili iskorištavani.

Najčešća barijera iscjeljenju je što nam je takvo stanje svijesti toliko normalno da ga jedva i primjećujemo. Kad na trenutke i postanemo svjesni problema, lako se vraćamo u osjećaj 'ma, nije to tako strašno' čim kriza prođe.

Koliko god to željeli, ne vjerujem da je to moguće promijeniti racionalnim trudom. Kao i kod drugih područja života koje želimo promijeniti, potrebno je ući unutar sebe i iscijeliti se kroz duboko emocionalno iskustvo. Nakon toga, potrebno je vježbati svjesno bivanje i djelovanje iz centra svoga bića. Često je potrebno vrijeme kako bi naučili na taj način djelovati u svakodnevnoj stvarnosti - nakon što desetljećima naše pravo ja nije imalo kontakt s tom stvarnošću. No, to je moguće. Možda ne možete niti zamisliti koliko ljepote možete naći u sebi jednom kad je krenete potražiti.

Individualni rad i rad s parovima



Svi članci


predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice





© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.