Nedovoljan intenzitet i nekontinuiranost rada na sebi osnovni su problem zbog kojeg mnogi ljudi mogu imati osjećaj da njihov trud ne daje dovoljno rezultata. Premda je to naizgled jednostavan problem i čini se da je za rješenje potrebno samo ‘malo discipline’, često su prisutni i suptilnije, nesvjesne razine problema koje mogu biti jedna ili više od sljedećih:

• strah od suočavanja s neugodnim ili nepoznatim dijelovima sebe
  
  
• nesvjestan strah dječjih dijelova nas od ugrožavanja odnosa  s važnim osobama, s obzirom da je izvorna svrha mnogih ograničavajućih uvjerenja bila održati te odnose
  
  
• strah od promjene i nepoznatog
  
  
• buntovnički osjećaji zbog kojeg svaki oblik discipline možemo osjećati kao nešto neprijateljsko i nametnuto, što je obično povezano s ranijim iskustvima discipline.
  
  
• stil života u kojem se racionalno prisiljavamo na određeni raspored umjesto da slijedimo svoje prirodne ritmove i poruke svojih osjećaja, što prirodno pojačava potiskivanje i otpore
  
  
• nesvjesna vezanost za patnju

Vezanost za patnju posebno je složena i zanimljiva ideja, koju opisuje Eva Pierrakos u knjizi ‘Creating Union’. Autorica smatra da kao djeca, kako bi se obranili od boli i lakše je podnijeli, učimo nalaziti užitak u patnji. U ekstremnijim slučajevima, to može rezultirati mazohizmom, ili sadizmom pri kojem se užitak projicira u patnju drugih ljudi. No do neke mjere taj je obrazac prisutan kod svakoga i manifestira se u uživanju u žalbama, prepričavanju neugodnih događaja, ulozi žrtve i slično. Osnovni problem ovog obrasca je u postojanju nesvjesnog straha da ćemo, ako se odreknemo patnje, izgubiti i užitak koji nalazimo u njoj.

Neke od gornjih elemenata možda ćete željeti riješiti direktnim istraživanjem njihovih uzroka, tj. eventualnih neugodnih događaja u kojima su ti obrasci nastali. No neki od njih također su jednostavno način na koji funkcioniramo kao ljudska bića, te ne bi imalo smisla tražiti neku određenu situaciju u kojoj se obrazac pojavio.

Osim ovih emocionalnih, nesvjesnih zapreka, neke jednostavnije mogu biti jednostavno zaboravljanje, nedostatak vremena ili koncentracije zbog vanjskih okolnosti koje odvlače pažnju. To može biti način na koji se racionaliziraju neki od nesvjesnih načina samosabotaže, ili se možete osjećati krivi ili postiđeni ako uzimanje vremena za sebe znači reći ‘ne’ drugima koji mogu imati najrazličitije komentare o vašem radu na sebi. Ako to nije iznimno težak problem, možete ga riješiti tako da unaprijed odredite vrijeme za sebe i objasnite obitelji zbog čega vam je to važno te kakve će dobrobiti i oni imati od toga.

Nedostatak motivacije za rad na sebi može se pojaviti i jednostavno stoga što ne znamo kakva je nagrada – nisu nam dovoljno poznati osjećaji slobode, lakoće, ljubavi prema sebi i konkretne životne promjene koje možemo postići radom na sebi.


Neki od načina na koje se možete motivirati su sljedeći:

• osnovno i najvažnije: podsjećajte se i nastojte što intenzivnije zamisliti kakve sve lijepe rezultate i osjećaje možete postići kontinuiranim radom.
  
  
• Nešto drastičniji način je ‘negativna motivacija’, odnosno zamišljanje kako će vaš život i zdravlje izgledati za 5 ili 10 godina ako sve ostane po starom,
  
  
• Nastojte odabrati one oblike rada na sebi u kojima najviše uživate, koje ćete biti motivirani da radite zbog uživanja u samom procesu, a ne samo u rezultatima,
  
  
• Ako osjećate otpor, uzmite vremena da ga priznate i istražite, 
  
  
• Nastojte raditi na sebi u doba dana kad to spontano poželite, umjesto krutih rasporeda,
  
  
• Načinite popis vama važnih ideja i načina rada koje možete primjenjivati i podsjećajte se na njih čitajući popis u redovitim razmacima,
  
  
• Ako želite, možete primijeniti i motivaciju nagrađivanjem: odredite kako ćete se nagraditi nakon određenog perioda kontinuiranog rada na sebi. Nastojte da nagrada ne bude neka vrsta hrane koja stvara ovisnost ili nešto drugo što znate da vam šteti.
  
  
• Podsjećajte se da, što više učite iz blagih situacija i razvijate se svaki dan, to je manja vjerojatnost da privučete ozbiljnu krizu ili bolest kako bi se motivirali na razvoj.

Mnogi ljudi barem povremeno doživljavaju osjećaj da su važni, rođeni za nešto posebno, nešto što nadilazi normalnu ljudsku egzistenciju. Vjerujem da je to istina za sve nas, jer svi imamo više potencijala nego što obično ostvarimo. Jedino je pitanje, hoćemo li se aktivno uključiti i djelovati prema ostvarenju tog potencijala, ili ćemo čekati nadajući se da će ta iskustva doći izvana.


Kroz rad s ljudima, primjećujem da je posebno teško osobama koje nisu bile željena djeca. One nikad nisu imale priliku iskusiti čak niti onaj najosnovniji osjećaj prihvaćenosti i dobrodošlice u svijet, te su sami temelji njihovog doživljaja sebe negativni. Slično je s osobama čiji su roditelji bili razočarani njihovim spolom, što su, posebno u starijim generacijama, daleko češće bile žene. 

Takva djeca nose sa sobom iskustvo da su odbačena i necijenjena ne zbog nekog vanjskog ponašanja koje se može promijeniti, nego zbog nečega što je dio njihove biti i osobnosti. Njihovom unutarnjem djetetu u pravilu je potrebno mnogo više dugoročne i intenzivne podrške i ljubavi da bi se ta duboko utisnuta slika promijenila. Izazov za te osobe je ustrajati u radu na sebi unatoč početnim otporima i teškoćama, ili napredovanju sporijem od očekivanog. Treba zapamtiti da se radi o najznačajnijoj životnoj promjeni, ne o kupnji novog kaputa ili renovaciji stana.

Događa se da ljudi svjesno shvaćaju da nisu još spremni na novosti, prilagodbe i rizike koje bi bile posljedica promjene uvjerenja koja ih ograničavaju. Prema riječima jedne osobe s kojom sam radila, to bi ‘donijelo previše energije, bila bi previše slobodna, morala bi se orijentirati na ostvarenje svojih ciljeva i prihvatiti odgovornost za sebe’ – što može biti zastrašujuće i nosi rizik krivnje i neuspjeha. Svatko od nas ima pravo napredovati upravo onom brzinom koja mu odgovara. Možda ćete radije željeti dati si vremena prije skoka u nepoznato, položiti temelje da bi izgradili kuću, i to je u redu.

Mnogim se ljudima kroz rad na sebi događa da nakon iznimno pozitivnih iskustva i uzleta često izlaze na površinu i one manje ugodne emocije. U početku rada na sebi, potrebno je pripremiti se na učenje prihvaćanja i rada s takvim emocijama koje smo možda potiskivali desetljećima. No s vremenom, kako učimo istinski voljeti sebe, takvi neugodni periodi postaju sve kraći i sve blaži, sve dok ne prijeđemo na novu razinu bazičnog pozitivnog osjećaja, iz kojeg je rad na sebi užitak, a ne ‘rad’. Slobodnim protokom osjećaja otvara se prostor i za nova, inspirativna emocionalna iskustva iznenađujućeg intenziteta.

Povezani članci:

Kako se riješiti štetnih navika

Unutarnji problemi i izvanjska rješenja 

Uzroci nenapredovanja u osobnom razvoju

Svi članci

Individualni rad