English




Share on Google+


Kako se zauzeti za sebe


autor: Kosjenka Muk





Borba za osobne granice i ravnotežu s drugim ljudima svakodnevni je dio ljudskih života, često na mnoge suptilne načine, kako s nepoznatim ljudima, tako i s onima bliskima. Guranje i preispitivanje tuđih granica sastavni je dio odnosa djece prema roditeljima, ali itekako i odraslih osoba međusobno. Nekima je nepoštovanje tuđih potreba i odluka toliko normalno da neće niti primijetiti kad to rade - dok neka druga osoba možda neće primijetiti kad se to njoj radi. Većina ljudi uči o nepoštivanju svojih i/ili tuđih potreba u vrlo ranoj dobi, ovisno kako se roditelji postavljaju prema vlastitim granicama, prema djetetovom izražavanju svoje volje, ali i o međusobnom odnosu roditelja.

U odrasloj dobi, najvažnije je naučiti postaviti granice s partnerima i djecom. Budući da partner u pravilu prethodi djeci, ako prvo to učinite s njim, onda je kasnije i s djecom lakše. Problem je što, za razliku od djece, odrasla osoba ima puno čvršće i dublje urezane ideje o tome što je normalno i prihvatljivo, a te ideje često baš i nisu najzdravije.

Još veći problem je što mnogi ljudi - pogotovo oni koji su po prirodi (odgoju) uviđavniji, nesigurniji i/ili odgovorniji - u početku imaju potrebu ugađati partneru, što nerijetko prelazi u prilagođavanje partneru na račun vlastitih granica. Jednom kad se takav odnos uspostavi, kasnije ga je sve teže izmijeniti. Ne samo to, nego mnogi ljudi, da bi održali odnos, malo po malo prelaze preko sve više svojih granica, očekivanja i želja, što može završiti u odnosu zlostavljač-žrtva, ili, u blažoj varijanti, u odnosu punom razočaranja i frustracije.





Recimo da Marin ima spoj s Tihanom, a Tihana kasni. Kasni petnaest minuta, dvadeset minuta, pola sata i ne javlja se. Marin je frustriran, ali ne želi riskirati potencijalnu romansu i odlučuje "ovaj put" prijeći preko svojih potreba i tolerirati Tihaninu neuviđavnost. Nada se da je to izolirana situacija i da se više neće ponoviti. Tihana se možda na kraju ipak pojavi s nekim slabašnim izgovorom, a možda tek drugi dan pošalje poruku i ispričava se. Marin možda misli da izgovor baš i nije nešto, ali stisne zube i pita kad bi se mogli opet naći, jer mu se Tihana previše sviđa da bi tako brzo odustao.

Ili, recimo da Ante upozna Danijelu sa svojim prijateljima i tokom vremena provedenog u društvu dijeli sa svojim prijateljima detalje iz Danijelinog privatnog života, ili dobacuje Danijeli potcjenjivačke komentare umotane u prividni humor. Danijela se kasnije požali na njegovo ponašanje; Ante će u pravilu reći: "Preosjetljiva si, nije to tako strašno, samo sam se šalio!" Danijela misli: "Možda sam stvarno preosjetljiva? Možda je moj problem što me takve stvari pogađaju? Nema smisla riskirati odnos zbog sitnice. Barem kad smo sami nije tako loš!" i dozvoljava da se njezine potrebe ušutkaju pod prijetnjom etikete preosjetljivosti.

Bez obzira je li Tihanino i Antino ponašanje svjesno nepoštovanje ili nesvjesno normaliziranje neuviđavnosti, jednom kad oni dožive da neće biti posljedica, svaki put im je sve lakše isto ponašanje ponoviti. Čak im svaki put može biti i sve čudnije da druga osoba ima potrebu prigovoriti i mogu biti sve uvjereniji da je njihovo ponašanje sasvim normalno. S druge strane, Danijeli odnosno Marinu svaki put je sve lakše prijeći preko vlastitih potreba kad su to jednom već napravili, jer to više nije iznenađenje i pomalo prelazi u naviku.

Čovjek je prilagodljivo biće i često se nesvjesno, čak i protiv vlastite volje, možemo navići na neugodne uvjete ako dovoljno dugo ostanemo u njima. Nakon dužeg perioda vremena, možemo se iznenaditi kad pogledamo unatrag i shvatimo preko koliko smo stvari naučili prelaziti preko kojih smo mislili da "nikad ne bi".

Ako razmislite o tome na kakve ste sve varijante neobzirnosti i neodgovornosti navikli u svojoj okolini, možda se i iznenadite koliko toga se doživljava kao normalno, ne samo u osobnim, nego i u poslovnim odnosima: nepoštivanje rokova, nesiplata plaća i dugova, zatajivanje bitnih informacija, kićenje tuđim perjem i tako dalje. Ljudi koji to čine obično to na neki način sebi opravdaju, u pravilu zato što su to unutar vlastite obitelji i kulturnog okruženja vidjeli da se opravdava ili bar tolerira.


Nalaženje ravnoteže



Da biste znali postaviti granice, nije potrebno da imate neku izvanjsku, mjerljivu potvrdu da ste "u pravu". Nije bitno, a ponekad nije niti moguće, znati tko je u pravu, a tko je u krivu. Bitna je kompatibilnost i međusobno uvažavanje. Da bi naučili kvalitetno postaviti granice potrebno je:

1) ne bojati se riskirati odnos /posao/ što god drugo

2) razviti osjećaj za ravnotežu.

Razviti osjećaj za ravnotežu u teoriji nije toliko teško, pogotovo zato jer nam je to više-manje svima djelomično i urođeni instinkt. Može vam biti nešto teže ako vam je obitelj utuvljivala u glavu da nemate pravo na svoje potrebe i da ćete biti kažnjeni ako izrazite ljutnju ili zahtjeve (ili možda ako vas je obitelj učila da su vaše potrebe važnije od tuđih). No čak i tada većina ljudi ipak ima neki osjećaj instinkta za usklađivanje svojih i tuđih potreba. Odvojite vrijeme da sagledate situaciju iz više perspektiva i zaključite što vam ima najviše smisla.

Ako ste po prirodi odgovorni i skloni preispitivanju sebe, puno je vjerojatnije da ćete narušiti ravnotežu na svoju štetu nego na tuđu. S tim u vidu, dok uzimate u obzir tuđe potrebe, važno je obratiti pažnju i na vlastite, i dati im na značaju. Možda ćete trebati raditi na svojim dječjim osjećajima (krivnji, strahu od kazne ili napuštanja) da bi vam to bilo lakše.

Ako ste navikli svoje potrebe naglasiti, a tuđe zanemariti, te želite to promijeniti (čestitamo, rijetka ste zvjerka!), trebat ćete se možda suočiti sa strahom od gubitka moći, gubitka kontrole, pa možda i gubitka osjećaja važnosti u odnosu na druge. Ne odustajte: ta moć, kontrola i važnost su ionako samo privid ili barem na krhkim nožicama. Samopoštovanje, sreća i opuštenost koje možete postići u kvalitetnom, uravnoteženom odnosu su puno stvarniji i trajniji. U svakom slučaju, trebat ćete vježbati uživljavanje u percepciju druge osobe i svjestan stav poštovanja prema potrebama druge osobe.



2. dio: strah od kazne i određivanje posljedica

Individualni rad i rad s parovima



Svi članci


predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice





© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.