English




Share on Google+


Kontrola, krivnja i unutarnji glas


autor: Kosjenka Muk




Neki od zadataka odgovornih roditelja su podučavati, usmjeravati, podržati i, u određenim situacijama, kontrolirati svoju djecu. No ako se dogodi da čovjek zapne u toj ulozi i prenese takav stav na odrasle ljude oko sebe, takva osoba će i s najboljim namjerama stvarati i sebi i drugima stres i neugodnosti.

Postoje ljudi koji rađaju djecu jednim dijelom zbog potrebe za kontrolom, kako bi mogli nekoga oblikovati u smjeru kakav smatraju ispravnim. Za takve ljude dijete može biti jedina osoba na kojoj mogu nesmetano prakticirati svoju potrebu za kontrolom. Vidjet ćete ih kako prate svaki pokret svog djeteta i izgovaraju, statistički gledano, oko tri zabrane po minuti. Ispod takvog ponašanja često se krije golemi strah od gubitka kontrole.

Za očekivati je da se taj strah od gubitka kontrole razvio u kaotičnim i zbunjujućim uvjetima odrastanja. Možda je takva osoba kao dijete bila prisiljena brinuti se o vlastitim roditeljima ili nekom drugom članu obitelji, u dobi u kojoj je bila ranjiva, neiskusna i potpuno nespremna za takve odgovornosti. Možda je gledala roditelje opsjednute savršenstvom i detaljima, ili je prisustvovala iznimno traumatičnim okolnostima kao što je rat i nasilje. Osjećajući prijetnju kaosa i potpune izgubljenosti ako ne drži konce u rukama, činit će sve kako bi se osjećala sigurnija, zanemarujući pritom osjećaje i potrebe ljudi oko sebe.

Takve osobe su najčešće vrlo odgovorne i pedantne, ali i krute - perfekcionisti. Svako odstupanje od uvriježenih pravila za njih predstavlja prijetnju. Često će nametati svoj način života i svoja uvjerenja drugima. Neslaganje će doživjeti kao nepoštovanje, no vlastitu nametljivost i kriticizam smatrati će opravdanima. Može naginjati opsesivno-kompulzivnom ponašanju.

Bitna značajka takve osobe je da će se često i prema odraslim ljudima, posebno ako su mlađi od nje, ponašati kao prema djeci. Neće smatrati vaše mišljenje vrijednim razmatranja. Može doživljavati druge kao slabije, nemoćnije, manje razumne i sposobne (možda su njezini roditelji stvarno i bili takvi). Može i osjećati da ima pravo kršiti pravila koja nastoji nametnuti drugima, kao što to često rade roditelji s djecom. Takva osoba osjeća da je "jednakija od drugih", dakle, pravila koja vrijede za te slabe, nesposobne druge ljude ne vrijede i za sebe, jer u sebe se može imati više povjerenja. Neslaganje i suprotstavljanje drugih ljudi može doživjeti kao dječji neposluh. Tada će često reagirati snažnim kriticizmom i bijesom koji graniči s dječjim ispadima. To ne čudi – jer njezin strah potječe iz djetinjstva.



Zvuči poznato?


Jeste li potomak ili zaposlenik takve osobe? Ako ste odrastali s takvim roditeljem, vjerojatno ste razvili osjećaj da što god učinite nije dovoljno dobro. Još važnije, vaše mišljenje je lako poljuljati, lako vas je uvjeriti da ste nešto skrivili, jer ste dresirani da osjećate da ne možete imati povjerenja u svoje osjećaje i svoj unutarnji glas. Takve ljude muči kronična krivnja i kronični osjećaj sumnje u same sebe. Oni možda neće biti sposobni osjećati se dobro s različitim mišljenjima, stavovima i potrebama drugih ljudi. Mogu doživljavati razlike kao ugrožavajuće. Na kraju, moguće je da kao obranu od tih osjećaja preuzmu upravo ono ponašanje koje je te poteškoće izazvalo – perfekcionizam i krutost.

Najvažniji zadatak u tom slučaju je naučiti vjerovati svom unutanjem glasu i osjećaju za istinu. To je onaj "osjećaj u trbuhu", kojeg obično ne slušate i obično požalite što ga niste slušali. Potrebno je također naučiti prepoznati kad je taj unutarnji glas zamaskiran strahovima, nadama ili ljutnjom, te raspoznavati jedno od drugog. Zdrav unutarnji osjećaj istine obično je povezan s ugodnim osjećajima – nekom vrstom topline, mira i nevinosti, odnosno dobrih namjera. Možda je vaš unutarnji glas "zakržljao" od nekorištenja ili je pokopan pod slojevima strahova i maski? Niste ga zauvijek izgubili. Trebat će vam vremena i upornog vježbanja, ali možete ga opet razviti.

Možda ćete se morati stalno podsjećati na tu nevinost i taj osjećaj unutarnjeg mira, u trenucima kad vam okolina nastoji nametnuti krivnju ili vas pokolebati. Taj osjećaj unutarnjeg središta mira i nevinosti može biti jedina čvrsta točka na koju se možete osloniti kad vas se optužuje za loše namjere i loše osobine na temelju sitnih grešaka. Kao djeca, vjerujemo odraslima više nego sebi – tako smo preživjeli kao živa bića i kao vrsta – uključivši vjerovanje da nas oni bolje poznaju nego mi sami sebe, čak i kad su njihove reakcije pretjerane ili nepravedne. To može ostati s vama i u odrasloj dobi. Potrebno je stalno se vraćati u svoje istinske osjećaje, podsjećati se na njih u trenucima izgubljenosti i sumnje u sebe. To je prvi korak u izgradnji podrške sebi i samopoštovanja.

Kontrolirajuće, "roditeljske" osobnosti neminovno će prije ili kasnije udaljiti većinu ljudi od sebe, posebno vlastitu djecu. Bit će frustrirane, razočarane, te će kriviti druge. Prepoznati vlastite pogreške za njih je ravno raspadu sustava, jer se u sumnju dovodi čitava sigurna i stabilna struktura uvjerenja koja im je, naizgled, omogućila preživljavanje. Priznavanje pogreške u takvoj osobi može izazvati doslovce egzistencijalnu paniku.

Takva osoba može se promijeniti samo ako to istinski želi zbog sebe, a ne zbog zahtjeva drugih (kao, uostalom, i kod većine emocionalnih problema), te ako radi na svojim osjećajima kontinuirano i intenzivno. Možete joj objasniti svoje stajalište samo ako se radi o blažem obliku ovog obrasca. U većini slučajeva, trud će biti uzaludan. Ponekad je, nažalost, jedino rješenje odmaknuti se i smanjiti ili prekinuti kontakte s takvom osobom. Važno je da odnos ne prekinete u svađi i optuživanju, nego čvrsto, ali smireno. Dozvolite joj šansu da preuzme odgovornost za svoje ponašanje.

Individualni rad i rad s parovima



Svi članci


predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice





© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.