English




Share on Google+


Mazohizam


autor: Kosjenka Muk




Mnogi ljudi su na neki način vezani za patnju. Kao djeca, možda su naučili da će biti nagrađeni ili utješeni ako pate, ili su promatrali ljude koji su zbog svoje patnje primali posebnu brigu i pažnju. Mnoga djeca koja odrastu u emocionalno nezdravoj okolini, nauče povezivati ljubav s bolnim ponašanjem roditelja, jer ne mogu ne vjerovati da ih roditelji ipak vole. Tako počinju percipirati toksično ponašanje kao izraz neke vrste ljubavi, čak i ako im je na svjesnoj razini jasno da je određeno ponašanje nekorektno.

Takva djeca i kasnije odrasli mogu se vezati za takve slabašne nagrade koje povezuju s patnjom. Čak i najmanja emocionalna ugoda pomaže im ublažiti bol i naći olakšanje, te ih donekle štiti od osjećaja manje vrijednosti. Nesvjesno, takvi se ljudi mogu bojati odustajanja od patnje, jer vjeruju da bi u tom slučaju izgubili i naučenu ugodu te iluziju ljubavi.

Ponekad i samo očekivanje utjehe i nagrade (npr. sažaljenja, odobravanja i sl.) može biti dovoljno da ohrabri takve ljude da nastave patiti ili čak izbjegavati sreću. Taj proces obično nije svjestan – većina takvih ljudi racionalno zna što je zdravo zadovoljstvo i želi ga – ali se sabotiraju da ga ne bi postigli. Poneke svjetske religije uključuju ideju nagrade u zagrobnom životu ako se u ovome čovjek dovoljno žrtvuje i pati. To dovoljno govori o proširenosti ovog obrambenog mehanizma.

Ljudi vezani za patnju mogu igrati ulogu žrtve, pritom frustrirajući ljude oko sebe i potičući neprijateljstvo i napuštanje. Možda će spontano provocirati dramu i krize u inače obećavajućim odnosima. Mogu uživati u žalbama i "oplakivanju" svog života (čini se da većina ljudi ima nešto od tog poriva!). Možda neće biti sposobni uživati u sretnim i opuštenim trenucima, u strahu da ako se opuste, slijedi odmazda.

Uloga obiteljske žrtve nosi mnoge kratkoročne dobrobiti. Drugi ljudi će vjerojatno izbjegavati tražiti nešto od takve osobe i često će biti pažljiviji u svom ponašanju. Možda će pokušati udobrovoljiti žrtvu nekom vrstom privilegiranog tretmana. Osobe u ulozi žrtve često uživaju i u osjećaju da su bolje od drugih – one se žrtvuju dok su drugi ljudi grozni prema njima. Obično nisu svjesne vlastite sebičnosti i nedostatka suosjećanja. Previše su uložile u igranje svoje uloge. Ne prepoznaju koliko visoku cijenu plaćaju – koliko potencijalne sreće bace u vjetar na takav način.


Seksualni mazohizam


Ipak, ono što uobičajeno zovemo mazohizmom nadilazi ovakve igre. Mazohisti si mogu nanijeti ozbiljnu tjelesnu bol, ne samo emocionalnu neugodu. Često će prije kritizirati i okrivljavati sebe nego druge ljude. Njihovi obrambeni mehanizmi mogu biti dovoljno sofisticirani da im omoguće da se osjećaju normalno i relativno dobro funkcioniraju u drugim sferama života. Ipak, potisnuta napetost je dovoljno snažna da traži olakšanje u boli.

Catherine, klijentica iz SAD s kojom sam radila putem Skypea, odrasla je u vrlo toksičnoj obitelji. Tokom svog odrastanja, nikad se nije mogla uistinu opustiti. Bila je odbijana, kažnjavana i ponižavana na mnoge načine. Razvila je ozbiljne probleme sa samopoštovanjem, perfekcionizam i potrebu za kontrolom. Kao mlada djevojka, počela se fizički ozlijeđivati, a kasnije je pronašla olakšanje u seksualnom mazohizmu. Jedna druga moja klijentica nije bila seksualni mazohist, ali je također bila sklona samoozlijeđivanju u mladosti. Ona je svjedočila čestim svađama svojih roditelja, te dok su oni bili dovoljno zreli da je ne tjeraju da bira stranu, ipak je osjećala više nego dovoljno krivnje i napetosti.

Za Catherine, ključna riječ je bila olakšanje. Iskustvo boli značilo je da je već kažnjena i da više ne mora iščekivati kaznu. Za mnoge ljude, iščekivanje i imaginacija mogu biti gori od stvarne boli. Catherine je počela tražiti ljude s kojima bi mogla takvu vrstu olakšanja iskusiti u sigurnim okolnostima. Mogla se osjećati sigurna u odustajanju od kontrole, ako bi je netko drugi preuzeo. Nije se osjećala sigurnom ako nitko ne bi imao neku posebnu kontrolu.

Seksualnost je za nju bila područje gdje je otpuštanje kontrole bilo dozvoljeno i očekivano. To je također bio način da doživi dodir i da se osjeća voljena. Ipak, nježnost bi bila neočekivana i sumnjiva – bol i poniženje bili su poznati i, paradoksalno, sigurni – te u njezinom umu povezani s ljubavlju. Kod nekih ljudi, seksualni mazohizam može biti posljedica seksualnog zlostavljanja ili silovanja, tokom kojih iskustava se stvara mentalna veza između patnje i seksualnosti.

Mnogi mazohisti osjećaju se emocionalno zdravi i smatraju da su njihove seksualne želje tek jedna od mnogih mogućih nastranosti. Ipak, moguće je da oni mogu dobro funkcionirati u drugim područjima života upravo zato što kroz seksualni mazohizam otpuštaju stres i napetost. Bez takvog načina pražnjenja, tjeskoba i mržnja prema sebi možda bi našli neki drugi način ispoljavanja u njihovim životima. Slično kao kod kockanja i sličnih ovisnosti, bol može biti dovoljno snažan stimulans da odvrati pažnju od teških emocija.

Poneki mazohisti govore kako se nakon takvog iskustva boli i patnje u "sigurnim" okolnostima osjećaju pročišćeno, što govori o prisutnoj krivnji. Često je potreba za mazohizmom posebno izražena kod uspješnih i imućnih ljudi, koji osjećaju da će biti kažnjeni ako im je previše dobro. Možda se kao djeca nisu mogli opustiti i biti spontani, jer bi svaka nesputana sreća rezultirala "pogreškom" i nepromišljenim činom, te kaznom. Možda bi čak bili na neki način kažnjavani i za samo izražavanje sreće. U svakom slučaju, vjeruju da ne zaslužuju svoj uspjeh i osjećaju se lakše ako sami iniciraju kaznu, nego ako čekaju da ona dođe na nepredviđen način.

Jedna od poteškoća je da, iako mazohisti biraju okolnosti u kojima će doživjeti bol, takva bol je "sigurna" samo površinski. Drugi dijelovi identiteta takve osobe, posebno podsvjesni dječji dijelovi, mogu se osjećati uplašeno i povrijeđeno, te sve više i više gubiti povjerenje u sebe same. Neki od "unutarnjih glasova" možda neće razumjeti zašto se to događa - razumjet će samo da ih se povređuje i ponižava, a da "odrasli" dio osobnosti ne čini ništa da bi ih obranio. Tako se odnos prema samima sebi još više narušava, što može voditi osjećaju ovisnosti o drugim ljudima.

Način da Catherine riješi svoj problem je da prvo razriješi svoja toksična uvjerenja o odgovornosti i da zaslužuje kaznu, a zatim da razriješi mentalnu povezanost između ljubavi, boli i poniženja. To uključuje razvoj ljubavi prema sebi i samopoštovanja. Najvažnije je emocionalno doseći dijelove njezinog uma koji su "zapeli" u djetinjstvu i pomoći im promijeniti perspektivu i naučiti nove navike. To zahtijeva vremena jer su stare navike duboko ukorijenjene, ali može za nju stvoriti potpuno novi život.

Individualni rad i rad s parovima



Svi članci


predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice





© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.