Novac i kreativnost (nastavak)

autor: Kosjenka Muk

Jedan od ključnih i najčešćih uzroka problema vezanih uz novac, je ako druge ljude ili društvo smatramo ili emocionalno doživljavamo izvorom novca umjesto sebe i svoj rad. Slično kao i kad se radi o ljubavi, to vodi osjećaju ovisnosti, posesivnosti, neprimjerenim očekivanjima, suptilnim igrama ili jednako tako nezdravim pokušajima drastičnog odricanja.

Ako druge ljude doživljavamo odgovornima za svoje financijsko stanje, bit ćemo ih spremniji zakidati, pa i varati, pod različitim izlikama. Neke prevare, kao što je švercanje u tramvaju, već su odavno dio 'opće kulture', a svatko za njih ima svoja opravdanja, koja obično uključuju očekivanje da se uzme u obzir financijska situacija osobe, odnosno odricanje od vlastite odgovornosti. Ako se osjećamo ovisni o drugima kao o izvoru novca, spremno ćemo se žaliti na bilo kakvo traženje od strane drugih, dok ćemo vlastita potraživanja smatrati itekako opravdanima. Očekivat ćemo da drugi budu svjesni truda i troškova koje smo uložili u svoj proizvod, dok ćemo ignorirati i zanemarivati rad i potrebe drugih.

Osjećaj da smo financijski ovisni o drugima uključuje često ideju da su i drugi ovisni o nama - s posljedičnom krivnjom i osjećajem da oduzimamo drugima ako tražimo naknadu za svoj rad - na sličan način kao što u tom slučaju i sami doživljavamo da nam se nešto oduzima u trenucima kad mi moramo nešto platiti. Tada, umjesto da novac bude sustav radosne razmjene, počinje se doživljavati kao izvor frustracija i nezrelog ponašanja.

Kao i kod većine naših stavova, pogleda na svijet i problema, odnos prema novcu oblikuje se već u najranijim godinama života. Svakome od nas polazište je osjećaj ovisnosti o roditeljima, koji se pojačava ili modificira ovisno o stavovima i ponašanju roditelja vezanom uz novac.

Prirodno je da djeca traže mnogo. Žele sve vidjeti, isprobati, uživati u svemu što ih privuče, odricanje im ne pada na pamet - i to je spontan ljudski pristup materijalnom svijetu. Velik dio marketinga na radiju ili televiziji usmjeren je upravo na djecu, sa znanjem da su njihove želje snažne, podložne utjecaju i manje racionalno kontrolirane. Mnogo ovisi o tome na koji će način roditelj pristupiti takvim zahtjevima i na koji će način djetetu objasniti filozofiju novca. Roditelji koji izvor obilja vide u nekome ili nečemu izvan sebe, prenijet će taj stav i na djecu, i to u pravilu kroz izazivanje krivnje i okrivljavanje djeteta zbog njegovih želja i zahtjeva; često pritom uključujući i ideju da je novac sam po sebi nešto loše.

Filozofija okrivljavanja novca kao nečeg lošeg uzrok je upravo onakve situacije kakvu - na riječima - pokušava spriječiti: licemjerje, prešutna očekivanja, izbjegavanja i manipulacije (jer se mnogi ljudi ne usuđuju javno i mirno reći svoju cijenu), te okolnosti u kojima je normalno da nogometaši i glumci zarađuju milijune, a učitelji preživljavaju. Uvjerenje da nema dovoljno i da je potrebno mučno i mnogo raditi da bi se išta zaradilo vodi težnji gomilanju i (kod ljudi s manje moralnih skrupula) iskorištavanju drugih, kako bi se nakupilo što više i što prije. Prema novcu imamo sličan odnos kao što smo u prošlosti imali prema seksualnosti: okrivljujemo sredstvo, a ne uzrok, pokušavamo ugušiti prirodne želje, a kad to ne uspijevamo, opravdavamo se stvarajući dvostruke kriterije.

Kao što će i djeca moći biti spontano i prirodno samostalna, nesebična i sl. tek onda kad su njihove osnovne potrebe (u prvom redu emocionalne) zadovoljene, tako i većina odraslih ljudi može biti iskreno nesebična tek onda kad se izdigne iznad borbe za vlastito preživljavanje i zadovoljavanje najosnovnijih želja. Tada nesebičnost ne dolazi iz stava 'trebam' i brige o vanjskom dojmu, nego spontano, iskreno i na emocionalnoj umjesto racionalnoj razini.