English




Share on Google+


Odnos terapeuta i klijenta


autor: Kosjenka Muk




Put do pakla popločen je...


   Kako se koja osoba, obitelj ili zemlja više izvlači iz orijentiranosti na materijalno preživljavanje, pojačava se i svijest o važnosti emocionalnog zdravlja, odnosa i duhovnosti za kvalitetu života. Sve više ljudi traži nekoga tko bi im u tom području pomogao, a mnogi s vremenom požele od klijenata i sami postati pomagači. No čak i u formalnom, fakultetskom obrazovanju ne posvećuje se dovoljno pažnje odnosu između terapeuta i klijenta, osim općih smjernica, a posebno je to znanje nedovoljno i neosvješteno u još uvijek prilično 'divljem' području alternativnih metoda pomoći. Zbog toga se nerijetko događa da pomagač, čak i u najboljoj namjeri, nanese klijentu više štete nego dobrobiti.

Kao smjernice svima koji razmišljaju da se možda u budućnosti posvete radu s ljudima, kao i onima koji su već u terapeutskom odnosu ili ga imaju namjeru započeti, želim usmjeriti pažnju na iznimnu složenost i utjecaj takvog odnosa, te važnost da mu se pristupi odgovorno, posebno sa strane terapeuta.

U području alternativnih pristupa, mnogi ljudi počinju se nazivati terapeutima na temelju unutarnje inspiracije, ponekad čak i bez ikakve edukacije, ili s nedovoljnom i kratkotrajnom edukacijom u uskom području, koja se često bazira više na dogmama i teorijama, nego na otvorenosti uma i vlastitom iskustvu i razmišljanju.

Koliko god namjera bila dobra, uspjeh u radu ovisit će u prvom redu o emocionalnoj zrelosti i odgovornosti terapeuta, a ne o njegovoj namjeri. To u prvom redu znači da terapeut treba iscijeliti sebe i svoj život: riješiti opterećujuće emocije, izgraditi ispunjavajuće odnose i stvoriti život koji u dovoljnoj mjeri ispunjava osnovne životne i emocionalne potrebe. Ako potrebe terapeuta nisu zadovoljene ili su još uvijek nezrele (tj. lažne potrebe koje prikrivaju one zdrave, kao što npr. potreba za moći može prikrivati zdravu potrebu za ljubavlju), postoji visoki rizik da će ih terapeut pokušati ispuniti kroz odnos s klijentima.

Rizik je tako velik zbog toga što je često u odnosu terapeut – klijent za terapeuta lakše ispuniti te potrebe nego u drugim odnosima. Osnova odnosa terapeut – klijent je da je terapeut u poziciji autoriteta, a klijent u njega ima dovoljno povjerenja da bi ga prihvatio kao autoritet. U takvom je odnosu puno lakše utjecati na drugu osobu i manipulirati njome nego u svakodnevnim odnosima ravnopravnih osoba koje jedna drugu doživljavaju kao osobe s podjednakim znanjem i sposobnostima.



Ples podsvijesti


Ponekad se događa, i u formalnim i u neformalnim edukacijama, da se pojedinci odluče za karijeru terapeuta upravo zato što im to donosi autoritet, moć i status i očima drugih. Takvi ljudi će često imati potrebu da sami sebe uvjere da su sposobniji i moćniji od drugih, te da imaju pravo utjecati na njih. Taj stav ne mora uvijek biti očit prema vani.

Ponekad će želja terapeuta da svijet učini boljim rezultirati pokušajima da promijeni druge bez da im se dozvoli da napreduju vlastitom brzinom. To je često rezultat nesvjesne potrebe da se oslobodimo vlastitih dječjih osjećaja. Kao što u ljubavnim odnosima često biramo partnere u nekim elementima slične roditeljima da bismo pokušali ispuniti nesvjesnu želju da promijenimo ili spasimo roditelje, tako i u ulozi terapeuta možemo pokušati promijeniti svijet kako bi nama samima bilo lakše. Ako drugi ljudi ne napreduju brzinom i u smjeru kakav želimo, to može potaći dječju ljutnju i kriticizam. Primjer sličnog pristupa su borci za prava životinja ili očuvanje ekološke ravnoteže, koji pokušavaju nasilnim metodama promijeniti druge ljude, videći ih kao nasilne i zle umjesto jednostavno nesretne, uvjetovane odgojem ili nedovoljno informirane. Takve osobe se često identificiraju s onime što nastoje zaštititi, dok prema onima koje doživljavaju kao 'krivce' projiciraju ljutnju izvorno nastalu u odnosima s roditeljima ili drugim autoritetima i moćnim osobama u njihovom djetinjstvu. Koliko god svrha njihovog djelovanja bila pozitivna, oni iz svojih dječjih osjećaja nisu sposobni uživiti se u ulogu i osjećaje onih koje doživljavaju kao neprijatelje, niti shvatiti da će njihovo nasilno ponašanje prirodno potaknuti obrambenu reakciju, a ne slaganje.

Manji broj terapeuta, no to se ipak događa, svjesno vjeruje da ima pravo imati moć nad drugima. Takve osobe obično stvaraju oko sebe prilično krutu, hijerarhijsku organizaciju s elementima kulta ličnosti, te se otvoreno postavljaju dominantno prema svojim klijentima, postavljajući im zahtjeve i zabrane koji nisu u funkciji poboljšanja klijentova života, nego održavanja strukture moći. Takvi zahtjevi mogu biti obrazlagani različitim moralističkim idejama, ali bitno je da nisu logično i prirodno povezani s rješenjem problema klijenta. Primjerice, zahtjevi da se poštuju određene obredne procedure i formalnosti, da se ne istražuju drugačiji pristupi i ne dovode u pitanje dogme koje izlaže terapeut.

Načini na koje se takav utjecaj provodi mogu biti različiti: od suptilnog grupnog pritiska i neverbalnog neodobravanja do direktnog kažnjavanja ili zastrašivanja. Ono što je zajednički rezultat je da se klijenta polako uvodi u neravnopravan položaj, te se u njemu stvara osjećaj nemoći, ovisnosti, straha, krivnje ili manje vrijednosti, umjesto ravnopravnosti i sposobnosti da samostalno upravlja svojim životom i ostvari sreću.

Da bi to bilo moguće, klijent mora imati komplementarne emocionalne probleme: osjećaj nesamopouzdanja, nepovjerenja u sebe, osjećaj da je normalno da nije ravnopravan i poštovan i da se njegovo mišljenje i unutarnje vodstvo ne uzima u obzir. Kako su mnogi ljudi odrasli upravo u takvoj atmosferi, nije ih teško navesti da je još jednom prihvate. Štoviše, ono što mnogi ljudi i traže u terapeutu je upravo autoritativnost i preuzimanje vodstva: zamjenu za roditelja. Zbog toga se može događati da će pojedini klijenti manje vjerovati terapeutu koji ih tretira kao ravnopravne i sposobne osobe nego onome koji želi dominirati.



Omiljene iluzije


Svi vjerujemo da smo u pravu i volimo biti u pravu. Terapeut nije iznimka. No kao i svatko drugi, terapeut je ograničen svojim iskustvom i svojim uvjerenjima. Jedna od ključnih grešaka mnogih pristupa je pretpostavka da terapeut zna odgovore, dok klijent zna malo ili ništa o svojem problemu. Pritom se često odgovori traže daleko više u racionalnom znanju ili emocionalnim (intuitivnim) dojmovima terapeuta, nego u unutarnjem znanju i podsvijesti klijenta.

Ne samo da je nemoguće u dubinu istražiti sva, ili većinu, poznatih znanja i pristupa, nego često imamo, uz brojne druge životne obaveze, vrlo malo vremena i za stvarno duboko uranjanje u relativno uski krug interesa. Svatko uživa u pojedinim znanjima, dok mu se ona koja mu emocionalno nisu toliko privlačna, obično čine i daleko manje značajnima. Tako će svaki terapeut obično tražiti sve odgovore u svojem području rada, te najčešće neće željeti, ili jednostavno moći, razmisliti o cijelom spektru različitih drugih mogućnosti.

To je prirodno i gotovo se ne može izbjeći, no može postati opasno kod sugestivnih pristupa, ili kod terapeuta koji su kao osobe skloniji nametanju svog utjecaja i autoriteta. Često se može dogoditi da terapeut koji je emocionalno posebno vezan za određeni tip problema, ili je možda uzbuđen nedavnim saznanjima, navodi klijenta da povjeruje da se upravo o tom problemu i radi. „Ako je jedini alat kojeg imate čekić, svi problemi vam izgledaju kao čavao“.

Što se klijenta tiče, on dolazi po pomoć, često zbog najtežih problema, i ugodno je vjerovati da mu netko može dati rješenje. Klijent može čeznuti za time da netko preuzme dio tereta donošenja odluka, ili da mu pruži nove, zanimljive strukture uvjerenja koje daju nadu u što brže rješenje bez truda. Klijent često može i željeti nekoga kome će se prepustiti i koga će idealizirati, poput roditelja. Najteži životni problemi, prirodno, izazivaju dječje osjećaje, te će osoba koja je u tom trenutku percipirana kao autoritet vrlo lako postati zamjena za roditelja.

Tada se kod klijenta može dogoditi nešto slično što se događa i kod male djece koja žele vjerovati roditeljima da bi se osjećala sigurno: on može biti pozitivno iznenađen i idealizirati sve što terapeut „pogodi“ ili dobro napravi, te na temelju toga stvara povjerenje da on i inače zna što radi. Ako tada terapeut izjavi nešto pogrešno, apstraktno ili teško dokazivo, ono što se često počinje odvijati kod klijenta je proces nalaženja argumenata za te ideje, nešto poput: „Vidiš, a možda bi se i o tome moglo raditi? To mi prije nije palo na pamet!“ Ako postoji dio istine u pretpostavkama terapeuta, čak i ako to nije puna ili bitna istina, klijentova pažnja se usmjerava na to i on može osjećati da terapeut prepoznaje njegove probleme bolje nego on sam. Primjerice, ako terapeut kaže da je problem u tome što klijent nije oprostio određenoj osobi – a tko od nas nema baš nikakvih zamjerki važnim osobama? – klijent može biti zadivljen uvidom da dio ljutnje još uvijek postoji u njemu, ali previdjeti da to možda nije pravi problem.



Seksualnost u terapiji


Činjenica je ljudske psihe da, ako nas nešto emocionalno privlači, racionalno možemo smisliti beskrajan broj argumenata, ma kako „nategnutih“ da bi se uvjerili da postupamo ispravno. To nije iznimka niti u različitim aspektima odnosa između terapeuta i klijenta, no u nekim slučajevima može postati posebno opasno.

Jedan od takvih slučajeva je seksualna intimnost terapeuta i klijenta. Naročito muški terapeuti mogu osjetiti seksualnu privlačnost za klijentice, dok žene u poziciji klijenta češće nego muškarci mogu osjetiti emocionalnu privlačnost prema terapeutu kao nesvjesnoj zamjeni za oca ili neku drugu važnu osobu. Tada počinje stvaranje najrazličitijih opravdanja.

Jedno od najčešćih opravdanja je da u seksualnosti nema ničeg lošeg, da je se ne bi trebalo sramiti, a ponekad i da seksualni čin ima terapeutske učinke. Dobar primjer za koji sam čula je muškarac (ne samo jedan!) koji se bavi masažom, a koji tvrdi da seksualni odnos pomaže „otpuštanju energije“ te da nema ničeg lošeg u tome da tijekom masaže dođe i do seksualnog odnosa, ako klijentica to želi i traži.
Osim potpunog zanemarivanja emocionalnih aspekata seksualnosti, ovdje je prisutno i potpuno nepoznavanje dubljih, osjetljivih aspekata odnosa između terapeuta i klijenta, posebno mehanizma projekcije i dječjih osjećaja općenito.

Jedna od ključnih stvari koje definiraju dobrog terapeuta je razumijevanje i poštovanje klijentovog posebno ranjivog položaja, ranjivijeg nego u gotovo svim ostalim odnosima u njegovoj svakodnevici. Klijent nije samo posebno emocionalno otvoren u terapeutskoj situaciji, nego ta otvorenost često izaziva i javljanje inače potisnutih osjećaja, potreba i čežnji koje se lako projiciraju na terapeuta kao na percipirani izvor podrške i autoriteta (a oboje su značajke roditelja).



Klijent ili dijete?


U ponekim pristupima te projekcije se prepoznaju, te se u terapeutske svrhe i ohrabruje terapeuta da igra ulogu zamjenskog roditelja za klijenta, kako bi u tom odnosu klijent osvijestio i ispraznio osjećaje koji su ostali nedovršeni. Ono što rezultate takvog pristupa čini upitnima je činjenica da osjećaje u pravilu nije dovoljno samo osvijestiti i izraziti. Kao niti bilo što drugo izvana, vanjski odnos nije dovoljan da razriješi te osjećaje.

Na neki način, svako je zaljubljivanje traženje zamjene za roditelja, te kad bi sam odnos, i vanjska iskustva općenito, mogli riješiti nedovršene emocije, mnogi ljudi bi ih brzo i sami riješili. No, ti su odnosi samo zamjena, nisu onaj odnos koji unutarnje dijete stvarno traži. Uz to, nedostaje direktan, duboki rad na otkrivanju odbačenih dijelova osobnosti i toksičnih uvjerenja na emocionalnoj razini, ne samo racionalnoj.

Terapeut je čovjek sa svim ljudskim problemima. Emocije koje klijent izražava i njegovo ponašanje budit će u terapeutu njegove uvjetovane reakcije – odnosno, neriješene emocije. Kao što klijent može nesvjesno vidjeti u terapeutu roditelja ili drugu važnu osobu, isti se proces asocijacija i sjećanja spontano i neizbježno odvija u terapeutu. Ako ne promatra pažljivo sebe i svoje osjećaje, on možda neće primijetiti da se u njemu bude uvjetovane predrasude ili privlačnost.

Moguće je i da terapeut nesvjesno počne doživljavati klijenta ne samo kao osobu iz svoje prošlosti, nego i kao dijete, ili može vidjeti u njegovima vlastite neriješene probleme. Veliko je iskušenje tada ne postaviti se kao autoritet u životu klijenta i smatrati da bolje od njega znamo u čemu je problem i kako ga riješiti. Takvi terapeuti mogu se osjećati čak i uvrijeđeni ili omalovažavati klijenta ako savjet nije prihvaćen. Neki klijenti savjete i upute mogu dočekati s dobrodošlicom – nekoga tko će preuzeti odgovornost i reći im što da rade – no tada umjesto da slušaju svoju unutarnju istinu, počinju slušati osobu koja o njima i njihovom životu zna zapravo vrlo malo.



Intuicija ili ego-trip?


Pritom mnogi terapeuti vole misliti da znaju mnogo više. Posebno ako se radi o području intuitivne dijagnostike kao i predviđanja budućnosti, rijedak je slučaj da će terapeut uzeti u obzir mogućnost svoje pogreške, pa čak i pažljivo oblikovati svoje riječi. Sjećam se više slučajeva u kojima su mi davane netražene dijagnoze o mom fizičkom zdravlju, a svaka se od njih potpuno razlikovala. Niti jedna od njih nije odgovarala mojem vlastitom osjećaju. Većinu tih dijagnoza ljudi koji su ih davali postavljali su vrlo brzo, pa i drastičnim riječima, bez obraćanja dovoljno pažnje. U pravilu su te dijagnoze postavljane na temelju vrlo nesigurnih tjelesnih pokazatelja kao što je puls ili bolnija mjesta tokom masaže (a ponekad i na temelju samo jednog pogleda).

Koliko god takve prognoze bile najmanje sigurne od svega što se događa u radu s ljudima, često im klijenti upravo najviše i vjeruju. Čini se da, što je manje dokaza moguće pružiti, klijent se osjeća slobodniji da vjeruje da druga osoba posjeduje neku posebnu moć. Svima nam je potrebno malo čarolije u životu, no ne ako se ona usmjeri protiv nas.

Srela sam mnoge ljude kojima su nemarni astrolozi i proricatelji govorili nešto kao „Tebi nema pomoći“ ili „Nikad nećeš naći partnera“ i slično, ostavljajući ljude u strahu, šoku i bez nade. No od svih ljudi s kojima sam razgovarala o tome, iskristaliziralo se iskustvo koje se ponavljalo kod većine: često bi dobili prilično kvalitetnu intuitivnu dijagnozu njihove prošlosti i sadašnjosti, što bi uzrokovalo stvaranje povjerenja, no prognoze budućnosti su se s vremenom u pravilu ispostavile vrlo slabe kvalitete ili potpuno pogrešne.

Osim što budućnost nije određena, ili barem ne definitivno, svaka osoba koja se bavi takvim prognozama daje svojim dojmovima pečat svoje osobnosti i svojih iskustava. Kako najčešće zanemaruju važnost rada s vlastitim emocijama, njihove prognoze bit će obojane njihovim viđenjem svijeta i neriješenim osjećajima. Ako već tražite osobu koja bi vam mogla reći nešto o vašoj budućnosti, izaberite onu koja djeluje sretno, uravnoteženo i s pozitivnim pogledom na život.



Otpor i odgovornost


Mnoge metode koje pristupaju čovjeku izvanjskim sredstvima, ne polažu dovoljno pažnje na rješavanje emocija. Tada se klijentu obično govori da 'jednostavno oprosti' ili sličnim načinima na brzinu 'riješi' emocija, možda simboličkim spaljivanjem, slanjem u svemir ili duhovnim bićima. Kako poruka i lekcija tih emocija tada nije primljena, a odbačeni dijelovi osobnosti nisu pronađeni i integrirani, to ne može imati dugoročne rezultate. Klijent se tada najčešće neko vrijeme trudi vjerovati da je riješio problem, još više nastojeći potisnuti i zanemariti te dijelove sebe. Ako na kraju ipak prizna da ne uspijeva, terapeut će to često nazvati 'otporom'.

'Klijent u otporu', premda je nije nemoguća situacija, daleko je češće klasični izgovor terapeuta kojim se izbjegava preispitivanje učinkovitosti metode ili ponašanja terapeuta. Posebno terapeuti koji naginju moraliziranju i omalovažavanju pojedinih emocija, mogu izazvati osjećaj neshvaćenosti, možda i nesvjesnu nelagodu i zbunjenost klijenta, koji osjeća da nešto nedostaje. Terapeuti su često u takvim situacijama prebrzi na etiketiranju tih osjećaja kao otpor.

Stvarni otpor u pravilu je nesvjestan i suptilan, pokušaj zaštite od boli i ublažavanja brzine i intenziteta promjene, ako bi ona mogla ugroziti emocionalnu ravnotežu. Otpori su u prvom redu bilo koji osjećaj ili ponašanje kojim se prikriva neki drugi osjećaj kojeg je teže prihvatiti, primjerice ljutnja umjesto krivnje ili srama, racionaliziranje, okrivljavanje, i slično. Terapeut tada može imati suptilan dojam da klijent ne izražava sve što osjeća. Važno je da on sam tada može biti dovoljno iskren prema sebi kako bi mogao razdvojiti vlastite neugodne osjećaje od onoga što osjeća da se događa kod klijenta.

Često čujem o alternativno orijentiranim terapeutima koji su toliko nesvjesni i nespremni preuzeti odgovornost da apsolutno sve svoje neugodne osjećaje, ne samo tokom terapije nego i tokom drugih svakodnevnih aktivnosti, pripisuju 'negativnoj energiji' koju su tokom terapije preuzeli od klijenata, te i svoje učenike uče takvom pristupu. Pritom terapeut sam sebe smatra i prikazuje izuzetno razvijenom osobom, a svoje 'preuzimanje' klijentovih problema znakom svog suosjećanja. Priče o 'lijepljenju negativne energije klijenata' na terapeuta često su pomalo bauk za nove studente i terapeuti se vole njima razmahivati kako bi dokazali svoju snagu i ispravnost, a pomalo i igrali svima omiljenu ulogu žrtve. Tada se prave predstave od energetskog čišćenja sebe i prostora, od priča o preuzimanju bolesti i emocija klijenata, klijentima kao 'energetskim vampirima' i slično. 

Mislim da su te priče prenapuhane i da se kroz njih terapeuti odriču vlastite moći i  slobodne volje kako ne bi morali preuzeti odgovornost za svoje osjećaje. Prema mom iskustvu, jedino što kao terapeut možete 'pokupiti' od klijenta je izranjanje osjećaja koje već nosite u sebi. Što je terapeut manje cjelovit, što više dijelova sebe potiskuje i odbacuje, to je vjerojatnije da će se na to nadovezati i da će ih aktivirati neugodne emocije klijenta. Što je terapeut stabilniji, više integriran i cjelovit unutar sebe, to više postaje praktički nemoguće da se osjeća ugrožen bilo čime što dolazi od klijenta.

Individualni rad i rad s parovima



Svi članci


predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice





© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.