English




Share on Google+


Pomaganje drugima


autor: Kosjenka Muk




Uobičajena je među ljudima koji rade na sebi, posebno onima koji su skloni New age pristupu, određena zanesenost idejom pomaganja drugima, štoviše često je prikladniji izraz 'spašavanja drugih'.

Rijetko imam dojam da je taj poriv zdrav i iskren. Nerijetke New age knjige naglašavaju ne samo pomaganje drugima, nego zanemarivanje sebe i stavljanje drugih na prvo mjesto. Smatram da u zanemarivanju sebe ne može biti istinskog zadovoljstva, niti iskrenosti u takvom ponašanju. To je moralistička ideja bazirana na tradicionalnim načinima kontrole ljudi, koja donosi mnogo patnje i licemjerja.

Stavljanjem drugih na prvo mjesto prisiljeni smo potiskivati prirodni poriv da se pobrinemo za sebe i svoje potrebe. On se tada prije ili kasnije počinje izražavati zaobilaznim putevima: očekivanjem da se i drugi ljudi postave na isti način kao i mi, tj. da stave naše potrebe na prvo mjesto umjesto svojih; strah od izravnog i iskrenog izražavanja dovodi do manipulacija i okrivljavanja; a najraširenija posljedica je davanje da bi se dobilo nešto zauzvrat, sa svim indirektnim nagovještajima, nezadovoljstvom i mučnom atmosferom koju taj pristup stvara za sve uključene.

Ljudi koji istinski pomažu drugima, po mom iskustvu u pravilu to čine spontano, kao dio onoga što i inače vole raditi, a bez prethodno utemeljene ideje stavljanja naglaska na promjenu drugih ljudi.

Spasitelji i žrtve


Ako vidite ljude kao jadna, napaćena bića koja si ne mogu sama pomoći, ili kao bića koja čine greške koje treba ispraviti – poštujete li ih istinski? Razmislite o tome kako se sami osjećate kad vam netko daje netražene i, po vašem mišljenju, neutemeljene savjete, ili čak poduzima neželjene akcije kako bi vam pomogao i pokazao vam 'pravi pristup'. Uobičajen primjer 'spašavanja drugih' su Jehovini svjedoci – a svima je dobro poznato koliko je odbojna takva nametljivost i koliko je očit stav nepoštovanja i 'Ja znam bolje'.

U takvom ekstremnom primjeru lako je vidljivo koliko se kroz krinku pomaganja drugima nastoji postići osobna dobrobit – u pravilu osjećaj moći, vlastite vrijednosti, ispravnosti i posebnosti u odnosu na druge.

Već je prilično rašireno prepoznavanje da kompulzivnim pomaganjem drugima zapravo pokušavamo iscijeliti same sebe – pružiti drugima ono što sami želimo, često nadajući se da ćemo tako to zaslužiti ili dobiti zauzvrat – ali dodatni uzrok i obrazac je često u nesvjesnoj dječjoj potrebi da se pomogne roditeljima, posebice ako su oni bili nezreli ili u ulozi žrtve te je dijete bilo prisiljeno igrati ulogu roditelja.

Osobe s takvim obrascem najčešće se postavljaju autoritarno i poput roditelja prema drugima, ne prihvaćajući otpor i smatrajući ga djetinjastim, koristeći sličan način komunikacije i pristup ignoriranja stavova i reakcija druge osobe, kao što je prisutno kod mnogih roditelja u odnosu s djecom.

Ponekad će se određeni ljudi sami postaviti u ulogu žrtve i potrebite osobe i očekivati pomoć, često na račun potreba osobe od koje se pomoć traži. Smatram da nije mudro podilaziti tuđim toksičnim uvjerenjima i izbjegavanju odgovornosti tako što ćemo se ponašati prema njima drugačije nego prema zrelim i zdravim ljudima.

Moje je iskustvo da pomaganje osobama iz sažaljenja, krivnje ili spasilačkog sindroma uvijek ima negativne rezultate. Osoba koja ne želi prihvatiti odgovornost vašom pomoći samo će primiti poruku da je smatrate nemoćnom, i ako vidi prednosti u toj ulozi vezat će se za vas, što će biti teško prekinuti, a u svakom slučaju to neće biti poticaj da ona taj stav unutar sebe promijeni. To je prisutno na suptilnije (očekivanje različitih ustupaka i oblika pomoći) i manje suptilne (parazitizam) načine.

Tko zna bolje?


U drugom slučaju (koji je daleko i zdraviji) drugu osobu ćemo iritirati netraženim pokušajima da je poboljšamo. Neki ljudi (koji su često u pravu) doživljavaju neželjene savjete ili netraženo 'spašavanje' čak kao napad na osobne granice: kao kritiku ili stav 'ja znam bolje' koji može iritirati. Netko je rekao: ako želite izgubiti prijateljicu, kritizirajte njen izbor partnera!

Ako vidimo da druga osoba radi nešto što joj po našem mišljenju šteti, trebamo li čekati da sama dođe do spoznaje ili joj pomoći? Ljudi uistinu nisu mala djeca i odgovorni su za svoje živote. S druge strane, mora se uzeti u obzir da su ljudi u pravilu samo djelomično emocionalno zreli i upravo prolaze kroz svoja iskušenja i procese učenja. Ako vidimo da netko radi nešto na svoju štetu, zašto ne pomoći ako možemo?

Kako možemo znati bolje od druge osobe što joj je u nekom trenutku potrebno? Nemamo ni najblaže ideje o tome zbog čega neka osoba možda treba određeno iskustvo, koliko dugo i iz koliko aspekata joj je potrebno to proživjeti. Često se događa da druga osoba ne može niti razumjeti ono što joj želimo reći dok to ne shvati kroz vlastito iskustvo, ili duži period određenih iskustava.

To ne znači umanjivati njezinu patnju i izgovarati se njezinom odgovornošću za svoju sebičnost i ego-osjećaj nadmoći (ja sam napredniji/ja od njega/nje). Uvijek možete nenametljivo predložiti osobi savjet i pomoć, posebno ako procijenite da je relativno odgovorna i spremna za promjenu.

Slijedite svoj osjećaj u konkretnoj situaciji. Nekad možete imati dobar osjećaj u vezi određenog postupka ne zato što će to direktno koristiti drugoj osobi ili vama, nego zato što vam je to iskustvo potrebno i zbog toga vaša intuicija odgovara pozitivno. U svakom slučaju, najbolji, a nekad i jedini mogući način pomoći je razmišljati i ponašati se prema toj osobi kao prema cjelovitom, sposobnom biću, a ne kao prema žrtvi i patniku. To vrijedi za sve okolnosti: od materijalnih do emocionalnih.

"Ovo ti je super, to moraš probati!"


Nerijetko se događa da osobe kojima je određena tehnika pomogla nagovaraju prijatelje da je isprobaju, pa čak im i plaćaju tretman ili seminar. Ako prijatelju opišete svoje iskustvo, način rada i ciljeve određene tehnike, to je u pravilu dovoljno za motiviranu osobu. No ako je potrebno nagovaranje ili čak osoba dođe na tretman ili seminar jedino zato što joj ga je netko drugi platio, to obično nema dobre rezultate.

U prvom redu, često se događa da se radi o području za koje dotična osoba nema ili još nije razvila dovoljan interes. Možda će kasnije u životu doći do toga, a možda to jednostavno nije njezin put. Možda je tehnika prezahtjevna ili nedovoljno zahtjevna. Ljudi obično vrlo dobro mogu osjetiti što im odgovara prateći svoj osjećaj privlačnosti prema određenim pristupima. U svakom slučaju, rezultat će biti mlako zanimanje, sudjelovanje reda radi, ponekad i narušavanje atmosfere u grupi. Takva osoba neće kasnije niti nastaviti kontinuirano raditi, te može stvoriti negativan dojam o pristupu koji bi joj u odgovarajućem trenutku života, kad bi se razvila spremnost i motivacija, možda mnogo pomogao.

Ključno je napraviti razliku između 'pomoći' i 'ponuditi pomoć'. Ako drugoj osobi kažete da imate savjet ili komentar njenog ponašanja, i prepustite njoj da odluči želi li ga čuti, pritisak je mnogo manji, a atmosfera kriticizma blaža. To ne znači da, ako vam je dopušteno govoriti, pustite izrazima na volju. Najčešće je dobro ograničiti se na najosnovniji komentar, izrečen na neutralan način, te slijediti reakciju druge osobe. Nećete narušiti odnos – a možda se čak dogodi i da druga osoba posluša savjet.

Mnogi ljudi odlučuju se na rad na sebi i promjenu tek kad nastupi teška kriza u njihovom životu. Slično je i sa društvom u cjelini. Ako je to potrebno da bi se promjena potakla, ponekad nastojanje bliske osobe da se spriječi ili odgodi kriza može samo usporiti razvoj. Unutarnja mudrost svakoga od nas zna što nam je potrebno za razvoj, te ako nas ništa osim krize ne može dovoljno motivirati, to će se dogoditi prije ili kasnije. Teško je to gledati ako se radi o osobi koju volite, no ponekad je najveća pomoć u tom trenutku pustiti čovjeka da razvije vlastitu snagu umjesto davati mu štake.

Često se bojimo kriznih situacija, no kad se nađu u njima mnogi ljudi će reći da je strah od takvih okolnosti bio mnogo teži nego one same. Bezbrojni ljudi imaju iza sebe iskustvo da su im upravo krize pomogle da otkriju koliko su zapravo snažni i razviju tu snagu.

Roditeljski nasuprot odraslom stavu


Stav spašavanja svijeta, osim roditeljskog stava prema ostalima najčešće je motiviran krivnjom. Pritom su često krivnja i roditeljski stav povezani i dio istog obrasca – preuzimanja odgovornosti koju je nerealno preuzeti.

Ne želim reći da svijet ne treba pomoć i promjenu; ono što želim naglasiti je da je važno primijetiti iz kojih motiva se trudimo oko toga. Što je više ljutnje, patnje, straha ili krivnje u porivu za pomoći drugima, to je motivacija manje zdrava, te je vjerojatnije da ćemo se ponašati nametljivo, kritično i bez poštovanja prema drugima, obično s krutim i radikalnim stavovima, zatvorenih očiju za brojna druga moguća rješenja osim našeg.

Znaci zdravog poriva za pomoći su ako to možete raditi iz osjećaja zadovoljstva i pozitivne vizije, pritom vodeći računa da ne preuzimate odgovornost koja nije vaša i da vodite brigu o svojim potrebama i granicama. Važno je pronaći način da pomognete drugom čovjeku tako što ćete ga potaći i možda mu olakšati da preuzme svoje odgovornosti, umjesto da ih vi preuzimate na sebe.

U suprotnom slučaju, često je jedino što ćete postići da će se druga osoba osjećati ovisna o vama i vezati se za vas, tražeći sve više i više pomoći. Čest je slučaj da roditelji, primjerice, nastoje djetetu dati sve što mogu, pritom čineći za njega stvari koje ono lako može činiti i samo, nastojeći izbjeći da dijete iskusi bilo kakvu nelagodu, strah ili frustraciju. Namjera je, naravno, pozitivna (osim što je vjerojatno tu prisutna i određena količina krivnje roditelja ako je djetetu na bilo koji način neugodno), no rezultat je obično da dijete odraste u nesamostalnu osobu koja dugo vremena ostaje više ili manje ovisna o roditelju, te proživi život u prosječnosti, sivilu, frustraciji, pa čak i teškim uvjetima.

Umjetnost je stvoriti ravnotežu između pružanja ljubavi i podrške djetetu kako bi ono izgradilo osjećaj da je voljeno i vrijedno, ne zakidati ga kako ne bi razvilo osjećaj oskudice, ali i suočavati ga s izazovima i odgovornostima primjerenima njegovoj dobi i sposobnostima. Čak i ako tome posvetite svo svoje vrijeme teško da ćete uspjeti savršeno – ali je možda malo nesavršenosti upravo ono što vašem djetetu i treba.

Individualni rad i rad s parovima



Svi članci


predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice





© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.