English




Share on Google+


Poremećaj pažnje i hiperaktivnost


autor: Kosjenka Muk




Neprilagođenost škole djetetu


Ovom se etiketom označava sve više djece a da zapravo rijetko tko ima ideju što to konkretno znači. Poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD - attention deficite and hyperactive disorder) čini se da se definiraju u prvom redu prema kriteriju ponašanja u školi, odnosno ponašanja djeteta koje ne odgovara školskim uvjetima i zahtjevima koje škola postavlja na ponašanje kod kuće (zadaće i učenje).

Rijetko se kad pritom govori o tome koliko su školski uvjeti i zahtjevi, način rada u školi prirodni i prilagođeni djetetu. Staviti šestogodišnje dijete u betonsku kutiju sa još 30-tak drugih i očekivati da ono mirno sjedi i sluša predavanja po nekoliko sati dnevno, bilo je moguće samo u sustavu i načinu razmišljanja u kojem se poslušnost vrednovala više od sreće i ljubavi, individualnost gušila, a svako odstupanje od norme grubo kažnjavalo.

Kako odnosi i komunikacija postaju slobodniji, a dijete putem različitih medija ima sve više prilike promatrati najrazličitije primjere ponašanja, ponekad individualizma i nekonvencionalnosti, ali mnogo češće agresije i nezrelosti, sve je veći konflikt između zahtjeva škole i modela ponašanja koji su primjer djetetu. Također je i unutarnji konflikt u djetetu sve češći i jači, posebno s obzirom da mu se većinu vremena u školi ne posvećuje individualna pažnja, te se ono nema na koga osloniti.

No poremećaj pažnje nije samo prirodni odgovor djeteta odgajanog u većoj slobodi i individualnosti, na neprirodne školske uvjete. Postoji također nekoliko okolnosti koje obično doprinose tome da dijete može i ne samo u školskim uvjetima pokazivati rastresenost, impulzivnost, nemir i orijentiranost na vanjske podražaje.

Televizija i video igre


Iznimno je važan utjecaj televizije i video igara, čiji sadržaji postaju sve brži, frenetičniji i često sve agresivniji. Što više vremena dijete provodi gledajući televiziju i igrajući video-igre, to se više navikava orijentirati na snažne podražaje i impulzivnu akciju. U stvarnom svijetu podražaji su mnogo blaži, a aktivnost obično usporenija. To može postati sve dosadnije djetetu čiji se živčani sustav navikao na snažne podražaje i počinje tražiti sve snažnije, slično kao što kad se naviknemo na određeni okus možemo željeti da on bude još jači i on nam može nedostajati ako ga se na neko vrijeme odreknemo.

Televizija i video-igre, prema Jerryju Manderu, istovremeno izazivaju snažne osjećaje i potrebu za akcijom, i prisiljavaju na pasivnost i susprezanje tih poriva, s obzirom da reagirati na događaje s ekrana nema smisla u vanjskom svijetu. Tako se nakuplja živčana i mišićna napetost koja se ne može izraziti dok fokusiranost na ekran ne prestane. Nakon što se 'vrati u stvarni svijet' djetetu može biti teško naći objekt i način izražavanja i otpuštanja te energije i napetosti.

Vjerojatno i sami možete primijetiti sličan nemir, napetost i traženje vanjske stimulacije ako neko vrijeme igrate video igre na kompjuteru, ili možda, u blažoj varijanti, ako ste navikli na aktivan i dinamičan posao i odjednom odete na duži neaktivni odmor ili bolovanje. Slično je s ljudima koji su tek umirovljeni: često osjećaju da ne znaju što bi sa sobom i kako dati svom životu osjećaj smisla i svrhovitosti bez aktivnosti na koje su svakodnevno navikli.

Čini mi se idealnom ravnoteža između perioda vanjske aktivnosti i perioda u kojem se možemo usmjeriti prema unutra, upoznati sebe i naučiti naći unutarnji sadržaj uma i emocija koji će nam zaokupiti pažnju. Ako naučimo razmišljati kreativno, izvan uobičajenih okvira, to može biti izvor entuzijazma i zabave koji čini dosadu nemogućom, za razliku od neprestanog kruženja istih i sličnih misli. No, ponekad je potrebno uložiti vrijeme da takav način razmišljanja uvježbamo. Drugo je pitanje, kako na to navesti djecu koja su navikla na intenzivnu stimulaciju? Jedini jasan odgovor je: polako i strpljivo.

Senzorna osjetljivost


Sljedeći uzrok poremećaja pažnje može biti posebna osjetljivost i posebne potrebe djeteta, koje opisuje dr. Stanley Greenspan u knjizi 'Zahtjevna djeca'. On se posebno zadržava na činjenici da su neka djeca osjetljivija ili manje osjetljiva na određene senzorne podražaje od druge djece: primjerice neka djeca mogu biti 'previše' osjetljiva na zvučne podražaje pa im svaki zvuk iz okoline može ometati koncentraciju. Druga mogu biti 'premalo' osjetljiva na zvuk, pa će učiteljev glas biti jednostavno nedovoljan da privuče i održi njihovu pažnju. Slično je i sa vizualnim i kinestetičkim (tjelesnim) podražajima.

Neka druga djeca jednostavno bolje primaju informacije kroz osjetila koja se nedovoljno aktiviraju u školi. U predavačkom tipu nastave naglasak je na auditivnim informacijama, tj. riječima, izgovorenim ili pisanim. Kod mnoge djece mogu biti razvijeniji drugi načini učenja, primjerice kroz vizualne podražaje, osobno iskustvo i aktivnost i slično. Takvih podražaja naš školski sustav ne nudi dovoljno; nešto malo u prvim razredima osnovne škole, no kasnije gotovo ništa.

Takve individualne razlike obično nisu same po sebi dovoljne da izazovu hiperaktivnost i poteškoće u učenju, nego do toga dolazi kad se dijete suočava s nerazumijevanjem za njegove individualne potrebe, etiketiranjem i kažnjavanjem. Dr. Greenspan uglavnom se fokusira na senzornu osjetljivost djeteta i njegove genetski određene osobine, no iz njegovih opisa roditelja koji dovode djecu kod njega, može se primijetiti da su roditelji čija djeca imaju izražene probleme često napeti, nestrpljivi, nesigurni, skloni potrebi za kontrolom i pogrešnoj interpretaciji djetetovog ponašanja, te često ne provode dovoljno kvalitetnog vremena s djecom.

U takvoj okolini djeca koja bi se inače mogla prilagoditi zahtjevima društva razvijaju negativnu sliku o sebi koja ih tjera na izbjegavanje ili obrambeni stav u različitim varijantama nesvjesno motiviranog neprilagođenog ponašanja.

Bijeg od emocionalne napetosti


Osobno mislim da su senzorna osjetljivost, pa čak i utjecaj televizije i video-igara više sporedni nego osnovni uzrok problema. Vjerujem da bi osnovni problem često mogao biti u potrebi djeteta da pobjegne od vlastitih osjećaja koji se stvaraju ako dijete ne dobiva dovoljno ljubavi i razumijevanja, ali i ako postoje sukobi između njemu važnih osoba ili neriješene emocionalne napetosti kod jedne od važnih osoba, primjerice tjeskoba ili ljutnja kod nekoga od roditelja.

Slično kao što neki odrasli ljudi teško mogu podnijeti tišinu i neaktivnost, jer su tada prisiljeni usmjeriti se na sebe i svoje osjećaje, što kod dijela ljudi izaziva tjeskobu, nervozu i napetost, tako i neka djeca imaju potrebu odvlačiti si pažnju od samih sebe. Tako se oni usmjeravaju prema vani, prebacujući se s jednog na drugi podražaj, što održava njihov um zaokupljenim i odvraća im pažnju od osjećaja. Pritom se podražaji moraju mijenjati, pažnja ne smije dugo ostati fokusirana, jer čim smo duže fokusirani na jedan određen podražaj, um ga nakon nekog vremena počinje obrađivati automatski i sa sve manje napora. Time je sve više svjesne pažnje oslobođeno i može se usmjeriti prema unutra. To se, primjerice događa kad dovoljno dobro vozite auto da vam to postane rutina: nerijetko ćete se naći više zaokupljeni vlastitim mislima i osjećajima nego vožnjom. Kako bi uspjeli u usmjeravanju pažnje prema vani, podražaji se moraju mijenjati.

Nekim ljudima je za to dovoljna televizija ili radio koji stalno rade u pozadini; oni im ne zaokupljaju svijest potpuno, ali zaokupljaju dovoljan dio pažnje da ne ostaje mjesta za opažanje dubljih, prigušenijih osjećaja. Nekima to nije dovoljno, posebno djeci koja još nisu dovoljno naučila potiskivati problematične osjećaje. Takva djeca će mnogo lakše razviti ovisnost o video-igrama i snažnim podražajima, a kasnije i druge vrste ovisnosti, nego emocionalno stabilna djeca koja nisu opterećena neugodnim osjećajima.

Dr. Greenspan opisuje slučaj djevojčice s poremećajem pažnje koja u jednom trenutku lucidno sažima svoju rastresenost i raspršenu aktivnost kao način na koji čini da vanjska opterećenja – školske obaveze, roditeljsko nezadovoljstvo, kritike i očekivanja – jednostavno nestanu, barem privremeno. Prebacivanje pažnje na vanjske podražaje omogućuju joj da na neko vrijeme zaboravi sve što je opterećuje, a time i svoje neugodne osjećaje i dojam o vlastitoj neadekvatnosti. Naravno, to izaziva još više kritika, gomilanja obaveza i napetosti te se stvara začarani krug.  

Nije stoga neobično da je osnova tretmana takve djece povećanje kvalitetno provedenog vremena s roditeljima i podučavanje roditelja kako da prepoznaju i prihvate jedinstvene osobine i potrebe svog djeteta. Takvim pristupom dijete dobiva emocionalnu sigurnost na temelju koje može istraživati druge načine funkcioniranja.

Individualni rad i rad s parovima



Svi članci


predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice





© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.