English




Share on Google+


Brak: ljubav nasuprot dužnosti (1. dio)


autor: Kosjenka Muk





Većina ljudi ulazi u brak puna ideala o uzajamnoj ljubavi i poštovanju "dok nas smrt ne rastavi" i veseloj, bistroj i dobroćudnoj djeci. Život, međutim, nije baš tako uredan i organiziran, te će nam često podmetnuti nešto kao da kaže: "Stvarno? Da vidimo kako ćeš izaći na kraj s ovim?"

Gotovo svatko u dugogodišnjoj vezi ili braku prije ili kasnije će se naći pred iskušenjem da tu vezu završi i možda započne novu. Oko tog pitanja često se (i s razlogom) lome koplja. S jedne strane, ljudi kojima je stabilna, dugoročna veza značajna vrijednost mogu svoj (i tuđi) mladenački izbor doživjeti previše apsolutno, te osuđivati sebe ili druge ako se do kraja života ne drže odluke koja se pokazala nedovoljno promišljenom.

Religiozni ljudi se posebno često mogu naći u dubokom konfliktu između svojih etičkih vrijednosti koje zahtijevaju održanje braka, i zaključka da su u braku s nekompatibilnom osobom, da nisu sretni i da je malo vjerojatno da će ikad biti sretni. Osobno, čini mi se suludim očekivati od mladih, neiskusnih osoba da pod utjecajem hormona i romantičnih snova (da ne spominjemo transfer) učine izbor kojeg će se držati do kraja života. U svim drugim područjima života, zdravi odrasli očekuju od djece i mladih da čine greške i uče iz njih; greške su najbrži i najefikasniji način učenja. A opet, često se od vrlo mladih ljudi očekuje da najvažniju osobu u svom životu odaberu ispravno od prve, ili da se drže nepromišljene, neinformirane odluke do u nedogled.

S druge strane, često se događa da ljudi prekidaju potencijalno lijepe veze i brakove zato što nisu spremni uložiti trud u njih ili očekuju da ih druga osoba treba usrećiti bez da obrate naročitu pažnju na njezine osjećaje i potrebe. Osim toga, tu su često i djeca, a obično se postavlja i pitanje materijalne sigurnosti (koje je možda manje značajno iz etičke, ali može biti itekako utjecajno iz praktične perspektive).

Što se kompatibilnosti tiče, u teoriji je većina ljudi kompatibilna, pod pretpostavkom tolerancije, spremnosti na pregovore, međusobnog poštovanja i kvalitetne komunikacije. U praksi se, međutim, u pravilu pokazuje da ljudi, bez obzira na svu deklariranu ljubav, teško odustaju od vlastitih obrazaca, nezrelih reakcija, pa i vrlo jednostavnih navika. Ljubav očito nije dovoljna za razvoj partnerskih vještina. Dodajmo tome nerealistična očekivanja, dječje emocije i biologiju, i dobijemo kaos pred kojim bi i nuklearni fizičari često digli ruke.

Upućeniji čitatelji reći će: zašto uopće braniti brak? Brak je osnovan kao ekonomski ugovor koji kontrolira ljude kako bi se proširilo materijalno bogatstvo porodice i definiralo tko ga naslijeđuje. Povijesno gledano, to je potpuno točno. Ipak, stabilna obitelj olakšava odgoj djece, a mnogi ljudi žele ostvariti odnos u kojem bi se razumijevanje, povjerenje i poštovanje uvećavalo s vremenom, umjesto kratkotrajne površne zabave. Zato kad govorim o braku, mislim na ideju takve dugoročne veze, bez obzira bila "legalizirana" ili ne.

Svrha ovog članka nije donošenje nekog konačnog zaključka, jer ne vjerujem u pojednostavljivanje i ideju da jedno rješenje mora odgovarati svima. S druge strane, želim sagledati ovo pitanje sa svih mogućih aspekata, kako bi nekome to možda pomoglo u donošenju odluke - ili, još bolje, u prevenciji nezadovoljstva.



"Ljubav je odluka, a ne emocija"


Citirat ću (u prijevodu) jedan anonimni post (odgovor muškarcu koji je u braku, ali se zaljubio u drugu ženu, koja je također u braku) s jednog foruma vezanog za psihologiju, koji je toliko dobar da ću ga prenijeti gotovo cijelog.

"Postoje tri različite razine ljubavi. Prva je: "volim te zbog onoga što radiš za mene". Takva ljubav nije snažna i neće izdržati teške periode.

Druga je: "volim te zbog onog što jesi". Ovakva ljubav je jača, ali se može raspasti jer se ljudi razvijaju i mijenjaju s vremenom. Kakva je osoba bila prije 20 godina i danas, može biti potpuno različito. Takvu ljubav možeš osjetiti prema nekome tko je nov i različit. Možeš imati osjećaj da ti je popunjena praznina koju nisi niti znao da imaš.

Treći i najsnažniji oblik ljubavi ne ovisi o ničemu izvan sebe. Takva ljubav kaže: "volim te jer tako odabirem." Točka. Kraj. Bez obzira jesi li toga svjestan ili ne, to je izbor koji si donio kad si se odlučio posvetiti svojoj supruzi dok vas smrt ne rastavi. Nažalost, mnogi ljudi danas ulaze u brak s idejom "da vidimo hoće li ovo funkcionirati" i preskaču ogradu čim im se čini da vide zeleniju travu negdje drugdje. Zatim nastavljaju preskakati ogradu jer se trava negdje dalje stalno čini zelenija. Stav koji bi brak trebao predstavljati je uzajamna odluka: "Učinimo ovo dobrim. Zaključajmo vrata, bacimo ključ, potpuno se posvetimo jedno drugome bez obzira u kakvim okolnostima se nađemo." Ne možete nadmašiti dubinu ljubavi koju možete postići ako oboje učinite taj izbor, obavežete se na njega svim svojim srcem i ponovno ga činite svako jutro kad se probudite jedno uz drugo.

Iskušenje pred kojim se sad nalaziš čini se divno i čudesno na površini, ali garantiram da ako i ti i tvoja prijateljica odaberete jednostavno napustiti svoje brakove... to će otrovati vaš odnos. Oboje će vas mučiti pitanje: Što ako naiđe netko bolji i on/ona me napusti?

Moj savjet tebi je: uzmi to kao lekciju. Nešto si naučio o sebi, pronašao rupu koju želiš popuniti. Sigurno i tvoja supruga osjeća rupe u svom srcu. Potrebe i želje koje ti ne ispunjavaš. Jesi li je pitao koje su?

Savjetujem ti da ovo uzmeš kao priliku da se ponovno usmjeriš na svoju suprugu i naučiš kako se bolje povezati s njom. Možda neće biti lako, ali dubina u odnosu je i dalje vrlo moguća. Ništa što je dobro u životu ne dolazi lako; zapravo, možda ćeš shvatiti da je dubina koju možeš ostvariti sa svojom suprugom daleko moćnija upravo zbog napora koji si uložio da dođeš tamo.

No, kako bi imao prijatelje, moraš prvo biti prijatelj. Sve te romantične stvari koje činiš za svoj odnos možda ne djeluju na nju onako kako bi na tebe. To su stvari koje ti želiš i trebaš, pa ih daješ njoj. Ali potrebno je prepoznati što ona želi i treba, i to joj dati. Način na koji ona komuncira ljubav može biti potpuno različit od tvojeg. Možda ćeš trebati naučiti nov jezik kad želiš pokazati ljubav svojoj supruzi.

Što se tiče ideje "zašto ostati ako nisi sretan?" Ostaješ jer u SVAKOM odnosu ima trenutaka sreće i nesreće. Ako jednostavno odustaneš kad stvari ne idu po tvome, nikad nećeš stvarno pronaći sreću. Ljudi misle da je sreća cilj ili odredište. Da će se dogoditi ako samo... (popuni prazninu). Ali svoju sreću mi sami stvaramo, tako što ustrajemo kroz razdoblja u kojima se čini da nas je ona napustila. Sreća nije cilj ili odredište, ona je izbor i stanje uma - baš kao i ljubav."

Ovo je sve prekrasno i istinito... u nekim okolnostima. Obično idealnim okolnostima, kad su oboje ljudi barem donekle kompatibilni i oboje se trude oko odnosa. Ako je odnos u principu dobar, ljudi mogu potisnuti i odbaciti površne želje i porive u korist važnijih vrijednosti koje takav odnos ispunjava. No što ako ovakav izbor zahtijeva potiskivanje dubokih, temeljnih potreba i vrijednosti? Što ako sav taj trud i ulaganje stalno iznova rezultira razočaranjem? S vremenom, to će u pravilu rezultirati bilo depresijom, bilo gorčinom, povremenim eksplozijama ili bolesti. Ili se nagomilana frustracija može prazniti na neizravne načine, prema djeci na primjer.

Ako je tako lako voljeti nekoga samo zato što tako biramo onda bi, teoretski, mogli biti sretni s većinom nasumično odabranih prolaznika, zar ne? Čak i ako zanemarimo biologiju, hormone i utjecaj rane obitelji (sa svime time se ionako borimo iz dana u dan), ostaje pitanje kompatibilnosti: intelektualne, emocionalne, kompatibilnosti želja, potreba i vrijednosti. Na rok od više godina, često i male nekompatibilnosti i razočaranja mogu se gomilati i gomilati i izazivati sve više frustracije; što je tek sa znatnim nekompatibilnostima?

Točno je, emocije su nestabilne i prolazne, pod utjecajem biologije i dječjih sjećanja (koja su daleko moćnija nego što smo svjesni). Možemo li birati svoje emocije? S obzirom da emocije nastaju u podsvijesti, koja je puno brža od racionalnog uma, ja bih rekla da ne birate što ćete osjećati; ono što možete odabrati je kako ćete reagirati na svoje emocije i nositi se s njima. No pritom, savjetujem da težite ravnoteži, a ne ekstremima; istražite što vam govori svaki od unutarnjih glasova i što je od toga vrijedno poslušati; što želite dugoročno, a ne samo u ovom trenutku?

Realnost je rijetko tako poetična i ne zvuči tako nadahnuto kao idealizam, ali na kraju joj rijetko tko izbjegne. Rijetko tko će odbaciti višegodišnji trud samo zbog hira; u pozadini razvoda u pravilu su godine truda i žrtvovanja koje vanjski promatrač ne primjećuje.

Lijepe riječi u citiranom postu pretpostavljaju odgovornost, zrelost i trud s obje strane. Stvarnost je često drugačija, a mnogi ljudi su nezreli i nevoljni razvijati se i surađivati. Nisu naši izbori i naš trud ono što automatski produbljuje odnos, nego osjećaj ispunjenja kad i druga osoba odgovara i uzvraća na sličan način. Ako se odnos ne produbljuje i ne razvija, možemo li to i dalje zvati ljubavlju?

"Ljubav" je zapravo preapstraktna riječ; može se definirati (i manipulirati) na mnoge načine. Citirani post ljubav opisuje kao odluku (racionalnu?); neki je mogu opisati kao osjećaj ispunjenja, sreće, integriteta, ili želje da druga osoba bude sretna. Želja da druga osoba bude sretna je jedna od boljih definicija, ali bezbrojna svjedočanstva koja sam čula pokazuju da ne možete stvarno učiniti da druga osoba bude sretna i raste, ako ona sama ne preuzima odgovornost za to, a pogotovo to nema smisla činiti na račun vlastitog integriteta. Tako nešto oštećuje ne samo davatelja, nego i primatelja.

Osim toga, zašto bi stabilnost bila važnija od kompatibilnosti? Zašto bi odnos morao biti "otrovan" idejom da možda neće dugo trajati? Zašto bi trebali vezati nekoga uz nas do kraja života? Ima odnosa koji mogu rasti do kraja života, ali ima i onih koji ne mogu, ali mogu biti duboki i ispunjavajući na neko vrijeme. Zašto ih ne bi završili s ljubavlju i poštovanjem dok još možemo? Kvaliteta odnosa ne mjeri se nužno njegovim trajanjem.

Vratimo se opet integritetu i važnim životnim vrijednostima. Ako naše bitne vrijednosti i želje nisu ispunjene unutar određenog odnosa, što može biti važnije od toga? Za neke ljude, religiozne vrijednosti mogu biti važnije od osobnih vrijednosti. To je u redu, ali to ne znači da su druge vrste vrijednosti manje dostojne poštovanja. Neki ljudi odabiru svoje vrijednosti ne na temelju religije, nego na temelju godina iskustva, razmišljanja, istraživanja i primjećivanja posljedica.

Drugi dio

Individualni rad i rad s parovima



Svi članci


predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice





© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.