English




Share on Google+


Brak: ljubav nasuprot dužnosti (2. dio)


autor: Kosjenka Muk





Je li u redu tražiti osobnu sreću?


Evo još jednog citata:

"U braku se ne radi o vama. U brak ne ulazite zbog sebe, nego da usrećite nekoga drugoga. Također, u brak ulazite zbog obitelji. Ne zbog postojeće rodbine, nego buduće djece. Koju osobu želite uza sebe da vam ih pomogne odgojiti (...) i da utječe na njih? Brak nije za vas. U braku se radi o osobi s kojom ulazite u brak." (Seth Adam Smith)

Ovo zvuči lijepo, gotovo sveto. No ipak. Ovaj citat uzima lijepu ideju i tjera je do ekstrema, a ekstremi NIKAD nisu zdravi, bez obzira kako lijepo zvučali.

Gornje riječi pretpostavljaju da ćete ipak na neki način doživjeti smisao i neku vrstu zadovoljstva, čak i ako je to samo zbog ispunjavanja vlastitih ideala. Ali što ako druga osoba nije kvalitetan partner? Što ako unatoč vašem trudu, predanosti i žrtvovanju stvari postaju sve gore i gore?

Ima puno ljudi koji tuđi trud i idealizam doživljavaju kao slabost koju treba iskoristiti, kako u poslu, tako i u vezama. Ima još više ljudi koji vam jednostavno ne odgovaraju, emocionalno, intelektualno ili što se tiče životnih vrijednosti. Koliko to možete i želite podnositi? Čemu život u kojem nema radosti? Koliko dugo možete potiskivati svoje osjećaje, a da to ne izađe na površinu na druge načine, kroz manipulaciju, pasivnu agresiju, depresiju ili bolest? I kakav primjer želite dati svojoj djeci; da li biste željeli da i ona žive na sličan način? Ovakve tradicije dotjerane do ekstrema donijele su već puno licemjerja, prikrivenog nasilja i nesretne djece.

Čini se čudno da uopće moram braniti ljudsku želju za srećom; možemo li uopće biti ljudi, a zanemariti tako temeljni dio naše prirode? Ipak, primjećujem da nemali broj ljudi voli pojednostavljene i ekstremne stavove i ideale, nasuprot uravnoteženosti i složenosti, pa je to izgleda ipak potrebno.

Ljubav ili dužnost?


Dakle, u slučajevima gdje uzajamnu sreću nije moguće ostvariti, je li svrha braka dužnost ili sreća? Pretpostavljam da svatko bira za sebe; ono što ne volim je prosuđivanje drugih ljudi prema krutim kriterijima, ako nismo iskusili kako je biti u njihovoj koži. Život je već dovoljno težak; biti dobar roditelj, kvalitetan radnik i slično, sve to već zahtijeva goleme žrtve; moramo li osuđivati ljude zato što se ne žele odreći baš svega?

Možda je ključna pogreška društva u tome da odgaja djecu i mlade u ideji da se brak sklapa zbog ideala ljubavi, da bi im zatim nametalo ostanak u braku na temelju ideala dužnosti. Ako ostajemo u braku u kojem smo nezadovoljni i neispunjeni, zbog vlastitih ideala o požrtvovnosti i ustrajnosti, možemo li to i dalje zvati ljubavlju? Dužnost bi bila prikladnija riječ.

Ako je svrha braka dužnost, što za neke ljude i zajednice i jest, onda bi djecu trebalo od početka učiti da je brak socijalni ugovor u kojeg se ulazi radi dužnosti, a ne ljubavi, kako bi ona mogla svjesnije odlučiti žele li to ili ne, i ako žele, kada. No ako bi se tako činilo, mnogo manje ljudi bi se odlučivalo za brak, što bi značilo ugrožavanje tradicije i plemenskih instinkata po kojima se većina ljudi još uvijek ravna. Zato je masovna manipulacija društveno prihvatljivija.

Predani i odgovorni roditelji mogu odgojiti sretnu i sigurnu djecu čak i ako ne žive zajedno. Mogli bi raspravljati o tome što ima gori učinak na djecu: razvod ili život s roditeljima koji su nesretni zajedno? U oba slučaja, djeca će iskusiti bol, to je već neizbježno (a vjerojatno i bolje za njih nego da ih se previše zaštićuje od izazova). Ako roditelji znaju podržati i voditi dijete kroz takvu bol, učinit će im mnogo veću uslugu nego da se pretvaraju i žrtvuju kako bi ih zaštitili.

Neovisnost


Mnogi odnosi postaju nezdravi jer ljudi očekuju sreću i ispunjenje od onog drugog, umjesto da za to sami preuzmu odgovornost. To vodi uzajamnoj ovisnosti, te često manipulaciji.

Velik dio osjećaja dužnosti potječe iz dojma da je druga osoba financijski i/ili emocionalno ovisna o nama. Dok je to točno kad se radi o maloj djeci, nije zdravo kad se radi o odraslim osobama. No, još uvijek se često djecu i mlade ljude suptilno (ili ne tako suptilno) podučava da bi obično žena trebala biti materijalno ovisna o muškarcu, a društvo to dodatno podupire manjim vrednovanjem ženskog rada i inteligencije, te lošom socijalnom podrškom roditeljima male djece, pogotovo majkama.

Dodatno, osobe oba spola mogu se osjećati emocionalno ovisne o stabilnosti braka. To može voditi situacijama u kojima se brak održava iz dužnosti, a ne iz ljubavi. Sljedeći korak, koji čine neki ljudi i zajednice, je da se dužnost postavi na prvo mjesto, a osjećaji ignoriraju (što je primjer kako idealizam može voditi neravnoteži). Takvi ljudi mogu zaista željeti živjeti ideal podrške drugim ljudima, žrtvovanje sebe u odnosu na obitelj i davanje prednosti dugoročnoj stabilnosti obitelji u odnosu na prolazne emocije. Ponekad to i jest zreliji i kvalitetniji izbor. No je li uvijek?

Po meni, idealan odnos je onaj u kojem oboje ljudi preuzima odgovornost za vlastitu sreću i cijeni partnera kao neovisnu osobu koja im ništa ne duguje (zato jer oboje podjednako ulažu u odnos), umjesto da ga doživljava kao neku vrstu vlasništva. Takva osoba neće čak ni teoretski podnositi ideju da zadržava uza sebe nekoga tko bi realno bio sretniji negdje drugdje. "Ali obećao/la si mi!" je stav žrtve, a ne izgrađene osobe. Što se tiče djece, zdrave i neovisne osobe su spremne preuzeti odgovornost koja im pripada, bez obzira žive li zajedno ili ne.

Općenito, mislim da je za svaku vezu važno da pojedinac zadrži emocionalnu i materijalnu neovisnost, da se jasno izražava, postavlja čvrste granice, te da ima vlastite interese i izvan veze. Malo što ubija strast toliko koliko osjećaj dužnosti, odnosno osjećaj da partner ovisi o vama, a malo što može potaći strast toliko koliko neovisan partner koji se mijenja i razvija, te koji je s vama zato što tako odabire, a ne zato što se osjeća vezan. Znate li biti takav partner? Imate li živost i avanturu koje sami stvarate, umjesto da to tražite od nekoga drugoga?

Urođene razlike u potrebi za stabilnosti nasuprot potrebi za promjenom


Neki ljudi su skloni uzbuđenjima, lako im postane dosadno i imaju potrebu za adrenalinom. To se može pokazati i u bliskim odnosima. Nekad je to rezultat odgoja, ali lako je moguće i da je to posljedica ljudske biološke raznolikosti i da nam je, evolucijski gledano, potreban jedan postotak populacije koji će biti sklon riziku, uzbuđenju i promjenama, kako bi cijelo društvo napredovalo.

Ako ste takva osoba, a istovremeno vjerujete u ideal stabilne veze, možete se naći u posebno snažnom emotivnom i etičkom konfliktu, posebno ako ste u vezi s osobom koja je emocionalno zdrava i ulaže trud u vaš odnos. Vaše vrijednosti vam govore jedno, ali cijelo vaše tijelo vuče na drugu stranu. Možete li se tome odupirati godinama, pa i cijeli život?

Idealno bi bilo ako svoju prirodu uspijete prepoznati na vrijeme, dok se još niste "obavezali" na stabilnu zajednicu. Tada možete biti iskreniji prema sebi, ali i prema drugima. Možda ćete zaključiti da vam tradicionalni oblici odnosa ne odgovaraju, što je sasvim u redu ako to možete otvoreno, iskreno i na vrijeme objasniti potencijalnim partnerima. Vrijednost odnosa nije nužno u njegovoj dužini. Neki ljudi mogu naučiti i stvoriti najviše kroz trajno produbljivanje stabilnih odnosa, a neki kroz istraživanje i nova iskustva. Ne moramo biti svi isti. Bitno je prepoznati što želite i biti potpuno iskreni od samog početka.

Razmislite također možete li uzbuđenje i promjenu u svoj život unijeti i na druge načine osim kroz promjenu partnera. Možda kroz poduzetništvo, putovanja, aktivne hobije i druge oblike novih aktivnosti? Ako nađete partnera koji je također otvoren promjeni i istraživanju, možda odnos nikad ne mora stvarno ući u rutinu. Ono što je posebno bitno je da je partner emocionalno neovisan i ne oslanja se na vas - potrebit partner koji u vama traži sigurnost teško da će vam ostati poticaj i izazov. Pri izboru partnera, vodite o tome računa, kao i o iskrenosti prema sebi i drugima.

Zaključak


Ne vjerujem u kruto ukalupljivanje ljudi i odnosa. Vjerujem u raznolikost, dok god je ta raznolikost iskrena, dobronamjerna i obzirna. Kod donošenja teških odluka, važno je u prvom redu biti iskreni prema sebi i drugima, te naučiti razlikovati zdrave porive od nezdravih i nezrelih. Prepoznajte također da niti jedna odluka neće biti lišena nekih negativnih posljedica, te se s tima trebate naučiti nositi.

Samim time što smo u stabilnoj vezi, naši hormoni i dječji obrasci neće otići na spavanje. Štoviše, jednom kad ta veza postane rutina, hormoni nas mogu navoditi da tražimo novi izvor uzbuđenja, a dječji dijelovi podsvijesti mogu se lako probuditi ako naiđe neka nova osoba koja nas podsjeća na neispunjene dječje potrebe. Tada nas intenzitet emocija lako može navesti da ideliziramo tu novu osobu i da vjerujemo da ona mora biti bolja za nas od sadašnjeg partnera, čak i ako je partner, realno gledano, emocionalno zreliji i više ulaže u odnos.

Pažljivo razmislite o tome koliko su vaše emocije rezultat hormona i dječjih očekivanja, a koliko ste stvarno dobro procijenili tu novu osobu. Uzimate li zdravo za gotovo kvalitete sadašnjeg partnera i jeste li zapostavili vlastiti trud? Vrlo je vjerojatno da ćete to ponoviti i u sljedećem odnosu, pa u sljedećem, što se može pretvoriti u niz razočaranja. S druge strane, moguće je da ste s vremenom sazrijeli i da nova osoba uistinu više odgovara vašim dubljim vrijednostima i zdravijim kriterijima.

U svakom slučaju, ako vaš brak dođe u krizu, prvo provjerite jeste li dovoljno uložili, trudite li se zaista ili očekujete da će vam biti ugodno bez truda? Dajete li partneru ljubav na način na koji je on/a želi primiti, ili inzistirate da to bude onako kako vama odgovara? Je li komunikacija iskrena i zahvaća dublje od površine, ili izbjegavate otvaranje kako bi se prezentirali kao ispravni i neranjivi?

Ako su frustracije i razočaranja unutar odnosa samo površna i kratkotrajna, a poštovanje i uzajamni trud su prisutni, onda je definitivno dobro ostati u vezi i potruditi se oko nje. Ali ako vam cijelo vaše tijelo uporno govori da izdajete sami sebe održavajući neki odnos, poslušajte ga. Postoji vrijeme da se trudite oko odnosa, i postoji vrijeme da prepoznate svoje granice.

Prvi dio

Individualni rad i rad s parovima



Svi članci


predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice





© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.