English




Share on Google+


Kreiramo li sami svoju realnost?


autor: Kosjenka Muk




Nekome se ovo može činiti kao suvišno pitanje. Drugima se opet može činiti kao suvišno pitanje, ali iz suprotnih razloga. U svakom slučaju, ovo je jedno od ključnih pitanja u radu na sebi, koje direktno vodi pitanju smisla života. U svakom obliku rada s ljudima, a posebno sam toga bila sve više svjesna dok sam radila kao socijalni pedagog u školama, to je točka na kojoj razvoj ili kreće uzlaznom putanjom, ili se zaustavlja. Posebno u radu s 'problematičnim' obiteljima i pojedincima, ne može se očekivati promjena dok god osoba prebacuje odgovornost na vanjske okolnosti - a s najvećim brojem ljudi teško je uopće načeti tu temu bez gubitka njihovog povjerenja.

Kako me osobno prilično iritira kad se od mene zahtijeva da nešto vjerujem samo na temelju nečije riječi ili uvjerenja, isto nastojim ne tražiti od drugih. Međutim, psihologiju, a posebno duhovnost, iznimno je teško pretvoriti u brojke, pravila i materijalne dokaze, a tako će i ostati. Službena psihijatrija priznaje (koliko mi je poznato) isključivo psihoanalitički Freudov pristup kao terapiju; svi ostali psihoterapeutski pravci smatraju se 'alternativnima' i nedovoljno znanstveno dokazanima, premda se nekolicina njih u stručnim krugovima priznaje i cijeni. Međutim, niti Freudova teorija nije niti izdaleka znanstveno dokazana - priznata je vjerojatnije zbog opće proširenosti (a do pred nekoliko desetljeća i zbog nedostatka bilo kakve alternative) nego zbog dokazanosti, a sve se više smatra zastarjelom i punom ishitrenih zaključaka, pa i manipulativnih pristupa.

Potreba za smislom


Svatko od nas prije ili kasnije počinje se pitati o smislu života i vlastitoj prirodi. Mnogim ljudima je potrebna snažna emocionalna ili materijalna kriza da ih istrgne iz orijentiranosti na materijalne aspekte života i potakne na razmišljanje. Ponekad tek kad smo suočeni s vlastitom patnjom ili patnjom drugih ljudi, počinjemo se pitati što je svrha života, jesmo li samo proizvod materije prepušten na milost i nemilost slučaju - ili ipak više od toga? Jesu li sve naše misli, emocije, ljubav za koju smo sposobni samo produkt kemijskih reakcija u našem tijelu - ili je možda obratno? Kao i sa znanstvenim teorijama, i tu postoji mnoštvo mišljenja, spekulacija, širokoprihvaćenih uvjerenja koja se s vremenom počinju doživljavati sputavajućim i suhoparnim, te se iznalaze nova... a ono u čemu moram dati za pravo onima koje cijelo područje duhovnosti i alternative a priori odbija, jest činjenica da je to idealno područje za manipuliranje lakovjernima.

Hoće li netko vjerovati u nešto ili ne, presudna je njegova emocionalna spremnost, pa i volja i želja da se u to vjeruje - to je slučaj s bilo kojom vrstom uvjerenja. U prirodi svih nas kao ljudskih bića je da svoja uvjerenja ne biramo putem racionalnog uma, nego putem emocija, koristeći cijeli niz obrambenih mehanizama da filtriramo nove informacije kako one ne bi previše uzdrmale naš postojeći pažljivo izgrađen sustav uvjerenja. Nekad prihvaćamo neka uvjerenja ili riječi neke osobe čak i samo na temelju nade da će nam to pomoći. Treba li samo zbog toga područje duhovnosti i unutarnjeg iskustva potpuno zanemariti? Mislim da to nije mudro.

U području duhovnosti nastojim slijediti svoj snažan unutarnji osjećaj istine i povremena intenzivna unutarnja i vanjska iskustva. Nastojim izbjeći prihvaćanje previše detaljiziranih i specifičnih pravila, jer mi se ona u većini slučajeva čine proizvod ograničavajućih uvjerenja koja zahtijevaju kruto ponašanje u realnom životu. Kako je život previše raznolik da bismo ga mogli strpati u kutije i katalogizirati, radije se orijentiram na što je moguće sveobuhvatnije ideje.

Vjerujem da su naša tijela duboko povezana s našim nesvjesnim umom i unutarnjom mudrosti, te često koristim tijelo kao 'barometar' za provjeravanje smislenosti pojedinih informacija. Drugim riječima, naša podsvijest i tijelo percipiraju i reagiraju na mnogo finiji i obuhvatniji način nego naš racionalni um, a ako dovoljno svjesno i pažljivo pratimo tijelo, primijetit ćemo kako reagira praktički na svaku našu misao. Na neke od njih odgovorit će stezanjem i nelagodom, koliko god ponekad suptilnom, a na neke osjećajem radosti, opuštanja i širenja. Kad god uzmem vremena da ispitam i prevedem u riječi i najmanju nelagodu ili stezanje u tijelu kao reakciju na neku ideju, obično se ona pretvori u vrlo smislen i mudar prigovor.

Kao pravilo, prihvaćam isključivo one ideje koje u mom tijelu izazivaju pozitivnu i radosnu reakciju. Naravno, pritom je uvjet, ako već nemam materijalne dokaze ni za ni protiv, onda barem da ih mogu doživjeti logičnima i racionalno prihvatljivima. Jedna od njih je i ideja da nismo nemoćna bića prepuštena okolnostima, nego da sami stvaramo i privlačimo okolnosti u svojem životu, po načelu da ćemo privući vanjske okolnosti koje odražavaju naš unutarnji svijet.

Preuzimanje odgovornosti


Ovaj koncept donosi nam svijest o moći, odgovornost, osjećaj smislenosti života jači nego što ga bilo koja druga ideja može dati. Kakvog smisla ima zemaljski život pun napora i često patnje, ako patnja nema svrhu? Što je logičnija svrha izazova i patnje nego razvoj i učenje? Nije li za očekivati da osobna (a i kolektivna) evolucija ima određene zakonitosti i strukturu? Kako bi to bilo kad se ne bi mogli nadati da će, kako malo - pomalo napredujemo, naš život postajati sve kvalitetniji i sretniji, umjesto da se uvijek iznova suočavamo s istim oblicima patnje? Nije li logično da su naše misli te kojima oblikujemo svoja iskustva i svoje lekcije, budući da upravo naše misli i emocije pokazuju stanje naše svijesti; koliko smo napredovali i što još trebamo naučiti?

Nema teorije koja nam istovremeno može donijeti toliku svijest o vlastitoj vrijednosti, a istovremeno toliko potaknuti preuzimanje odgovornosti. Počinjemo biti svjesni da je isključivo na nama odgovornost za sva naša iskustva i kako ćemo na njih reagirati. To nije nametnuta odgovornost pod prijetnjom krivnje, nego odgovornost koja donosi moć i motivaciju. Više nema potrebe za zamjenskim pokazivanjem moći nad drugim ljudima ili prebacivanjem krivnje na druge, jer prepoznajemo uzroke i posljedice takvih impulsa.

Nesvjesna uvjerenja


Sigurno postoje područja u vašem životu u vezi kojih se osjećate nesigurno i godinama, možda i desetljećima, doživljavate vrlo slična iskustva i obrasce, dok u drugim aspektima života uspijevate, a da ni ne razmišljate naročito o njima. Vjerojatno znate pametne i sposobne ljude kojima se, bez obzira čak i na najpovoljnije vanjske okolnosti, uvijek iznova nešto ispriječi na putu, a očekivanja izjalove. Možda poznajete i ljude čijim se uspjesima u pojedinim područjima potajno čudite: izgleda kao da ih postižu bez napora ili brige, čak i u naizgled nepovoljnim okolnostima. Ako istražimo bilo koji od takvih slučajeva, uvijek ćemo otkriti strah, brigu i nepovjerenje u slučaju kroničnog neuspjeha, te optimizam i prirodno, opušteno očekivanje povoljnog rješenja u područjima kontinuiranog uspjeha. Slučajnost? Možda, ali nikad još nisam upoznala ljude kod kojih bi bilo obratno.

Ova teorija ima smisla i sa čisto racionalne strane: ako u nešto ne vjerujemo, imat ćemo mnogo manje hrabrosti, želje i motivacije uopće pokušati krenuti u tom smjeru, a pogotovo ustrajati. Ustrajnost i vjera u sebe značajka je gotovo svih pojedinaca koji su stvorili nešto istinski veliko i obilježili ljudsku povijest.

Promatranje iskustava koja privlačimo zapravo je najbolji način otkrivanja kakva uvjerenja nosimo u sebi, budući da su mnoga od tih uvjerenja vrlo suptilna i nesvjesna. Neka uvjerenja su nam toliko duboko ugrađena u temelje karaktera da možemo imati teškoće u tome da ih uopće percipiramo kao nešto što bi se moglo promijeniti. Upravo izbjegavanje prepoznavanja i suočavanja s tim dubokim i iznimno utjecajnim uvjerenjima, ono je što mnoge ljude ometa u razvoju i drži u stanju stagnacije.

Posebno ako smo se tek susreli s idejom pozitivnog razmišljanja, možemo biti u iskušenju da je doživimo i koristimo prilično površno, kao način izbjegavanja suočavanja s dubljim emocijama i pokušaj da se na brzinu izmijeni realnost. Često se očekuju promjene nakon samo površnog rada na sebi - npr. mehaničkog ponavljanja afirmacija ili vizualizacije. No, prema mom iskustvu, to jedva da i dotiče dijelove nas koje smo otcijepili i duboko potisnuli. Soulwork tome dodaje ideju da su sva uvjerenja stvorena u odnosima s važnim drugima i imaju svrhu očuvanja tih odnosa. Negativna uvjerenja u pravilu se stvaraju u trenucima traume i njihovo stvaranje zahtijeva odbacivanje dijela našeg izvornog identiteta. Rad s ovim aspektima neophodan je za trajnu promjenu uvjerenja - a vaša iskustva najbolji test uspjeha.

Individualni rad i rad s parovima



Svi članci


predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice





© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.