'Kritika' je riječ koja u biti označava procjenu, odnosno komentar
nečega; što po definiciji može biti pohvalno, negativno ili neutralno.
No navikli smo doživljavati tu riječ u negativnom kontekstu i
izjednačavati je s kriticizmom, koji označava primjećivanje, pa
i traženje svega što bi moglo biti greška ili mana objekta. To
ne začuđuje, uzevši u obzir koliko je uobičajeno kod svih nas
da radije usmjerimo pažnju na ono što možemo kritizirati u negativnom
smislu, pogotovo kad se radi o drugim ljudima, nego na ono što
možemo pohvaliti.
Uobičajeno je i zapravo za očekivati, da bez obzira koliko se
možda trudili oko nečega i postupali s dobrim namjerama, to će
biti primijećeno daleko rjeđe nego najsitnije greške i propusti.
Nažalost, najčešće je obitelj sredina u kojoj se kriticizam izražava
najdirektnije i s najmanje obzira, budući da u obitelji ne osjećamo
ni izdaleka toliko inhibicija kao među manje poznatim ljudima.
To u pravilu nije posljedica većeg poštovanja prema ljudima koji
ne pripadaju obitelji, nego činjenice da ne znamo kako bi oni
mogli reagirati na direktnu kritiku. Umjesto toga, radije ih kritiziramo
kad nisu prisutni, s nekim trećim - a često bolje da ne znate
što drugi govore o vama iza vaših leđa, ili misle u sebi.
Kriticizam je među najuobičajenijim i najdugotrajnijim negativnim
utjecajima s kojima se suočava mlado ljudsko biće. Premda je sve
veći broj roditelja svjesnih da je dijete punopravna osoba, te
jednako, ako ne i više, svjesno, inteligentno i osjećajno kao
i bilo koji odrastao čovjek, još uvijek većina roditelja podređuje
dobrobit djeteta svojim nezrelim potrebama i kratkoročnoj udobnosti.
To često vodi komunikaciji koja se gotovo svodi na opomene, kritike,
u težim slučajevima i vrijeđanje, dok se dobre osobine i pohvalno
ponašanje djeteta daleko rjeđe primjećuju.
Odrasli u takvim okolnostima, nije ni čudo da i sami počinjemo
tako razmišljati o sebi, a zatim i o drugima. Već je kod male
djece izrazito uobičajeno da će često kritizirati i odbacivati
drugu djecu na temelju sitnica, a daleko rjeđe primjećivati ono
pozitivno u njima. Odrasli su suptilniji i ni izdaleka toliko
direktni u izražavanju takvih stavova, no unutarnji obrazac ostaje
isti.
Takvo ponašanje obično prati i podržava određeni osjećaj olakšanja,
što ćemo vjerojatno prepoznati ako preispitamo osjećaje koji nas
motiviraju u trenucima kriticizma. Radi se o potrebi da se osjetimo
bolji od drugih, ili barem podjednako dobri - što automatski indicira
neko područje na kojemu imamo negativna uvjerenja o sebi.
Većinom smo već upoznati s idejom da druga osoba zapravo ne vidi
i ne kritizira nas, nego vlastite projekcije temeljene na samokritici
i prošlim iskustvima. No čak i ako smo svjesni da se radi o iluziji,
jedno je znati to racionalno, a sasvim drugo usvojiti tu činjenicu
na emocionalnoj razini, tako da nas kriticizam istinski više ne
može dirnuti.
Svaki put kad nas neka kritika zaboli, to je indikacija da barem
jedan manji dio nas vjeruje u nju. Ako nam netko kaže nešto što
apsolutno ne vjerujemo, nasmijat ćemo se i istog trena zaboraviti.
S druge strane, neke kritike nas kraće ili duže vrijeme potiho
grizu. U tom se slučaju neki dio nas pita: ...a možda ipak...?
Automatska je reakcija krenuti u potragu za onime što mi kod dotične
osobe možemo iskritizirati, čak i ako nema nikakve veze s kontekstom.
Čini se da nalaženjem mane drugoj osobi nastojimo pojačati svoju
sigurnost (ili nadu?) da je i u svom odnosu prema nama u krivu.
Isti se proces pokreće bez obzira je li kritika bila djetinjasta
i zlonamjerna, ili možda samo riječi koje smo subjektivno doživjeli
kao kritiku, iako nisu tako zamišljene.
Što više cijenimo sebe, to ćemo lakše vidjeti pravu namjeru drugih
ljudi, umjesto da njihove riječi čujemo kroz snažan filter vlastitog
samokriticizma. Ponekad se iznenadim kad čak mjesecima nakon što
sam nešto rekla bez ikakvih primisli, otkrijem da je druga osoba
to shvatila u negativnom kontekstu. Vjerojatno je još više takvih
situacija o kojima apsolutno ništa ne znam. Isto tako, povremeno
se i sama uhvatim u krivoj interpretaciji tuđih riječi i postupaka.
Nevjerojatno je koliko utjecaja može imati izbor određenih riječi
(koje nama možda imaju neutralan ili čak pozitivan kontekst, a
netko ih na temelju svog iskustva povezuje s negativnim značenjem),
a ponekad čak i redoslijed riječi u rečenici.
Nema previše smisla svaku riječ kontrolirati da bi izbjegli da
nas netko krivo shvati - ili ćemo uništiti svoju spontanost, ili
ćemo vrlo brzo odustati - no dobro je pratiti neverbalne reakcije
sugovornika na ono što kažemo, i ako nam se nešto učini neočekivanim,
provjeriti kako je on to shvatio. Mogu navesti više primjera kad
sam u razgovoru na trenutak primijetila neobičnu reakciju, ignorirala
je jer je bila previše suptilna da bih je smatrala važnom ili
jer mi je nešto drugo odvuklo pažnju, da bih nakon dužeg vremena
shvatila da sam reagiravši na vrijeme mogla izbjeći priličan nesporazum.
Kriticizam uništava odnose i lišava nas šanse za mnoga lijepa
iskustva. Realna je šansa da će ono što smo rekli dospjeti do
druge osobe - a ona neće znati da smo to govorili da bi se sami
sa sobom osjetili bolje i da vjerojatno ni pola od toga nismo
stvarno vjerovali. Ako govorimo o drugoj osobi pozitivno, to će
možda i rjeđe dospjeti do nje... ali je učinak na kvalitetu odnosa
izuzetan.
Ponekad je u podlozi kriticizma uistinu želja da se drugoj osobi
nanese bol. To je u pravilu način na koji pokušavamo privući pažnju
druge osobe i motivirati je da razumije i suosjeća s našom vlastitom
boli (ujedno potajno uživajući u mogućnosti da je kaznimo). Prema
Johnu Grayu ('Mars i Venera - za svaki dan') muškarci su skloniji
pokušati to ostvariti direktnim i očitim izazivanjem boli kod
drugoga, dok su žene u nanošenju boli suptilnije - prikriveni
kriticizam, odbacivanje i sl. - ponekad i to do te mjere da to
usmjere prema samima sebi ili kroz ponašanje koje kao krajnji
rezultat daleko više povređuje njih nego druge.
Drugim riječima, ako vas netko pokušava povrijediti, lako je moguće da
je to dobro prikriveni poziv upomoć i želja za vašim odobravanjem.
Nažalost, to je jedan od najneefikasnijih pristupa poznatih čovječanstvu
uopće. Ne samo da gotovo nikad ne daje rezultate, nego u pravilu
izazove ljutnju i obrambenu reakciju, čime se vjerojatnost za
konstruktivno rješenje sukoba drastično približava nuli (na globalnoj
razini isto kao i na individualnoj). Zbog čega je i dalje toliko
popularan, ostaje jedan od svjetskih misterija.
Umjesto toga,
pokušati barem donekle razmotriti gledište druge osobe ne samo
da njoj šalje poruku prihvaćanja i poštovanja i daje joj prostora
(a često i motivacije) da uzme u obzir naše, nego i nas same može
obogatiti kao osobu. Vjerojatno možete primijetiti, ili barem
zamisliti, koliko je lakše i prirodnije biti tolerantni prema
drugome ako nam i on da donekle za pravo, koliko smo tada spremniji
priznati i vlastitu pogrešku. No čini se da najčešće, slično kao
djeca, i najblažu toleranciju za tuđe stavove doživljavamo kao
poraz vlastitih.
Jedan od razloga priklanjanja takvom pristupu često je nesposobnost
da direktno i iskreno komuniciramo s drugom osobom. Obično su
u podlozi toga dječji strah i stid, te sumnja u sebe u svoju vrijednost
ili krivnja zbog osjećaja da ne zaslužujemo zauzeti se za sebe.
Svi mi želimo sretne odnose pune ljubavi, no ponekad se ni uz
najbolju volju i najbolje namjere ne mogu izbjeći sukobi i nerazumijevanje.
Većinom još uvijek nosimo u sebi nezadovoljenu dječju potrebu da nas
se bezuvjetno podržava i odobrava nam, jer je rijetko kome od
nas ta potreba bila stvarno ispunjena onda kad bi to bilo prirodno
- dok smo bili djeca. Naučili smo ispunjavati tuđe kriterije i
uspoređivati se s njima, potiskivati svoje osjećaje i pretvarati
se da smo ono što nismo kako bi 'zaslužili' ljubav... i još uvijek
to pokušavamo.
Kako je potreba za odobravanjem i podrškom neprekidno prisutna,
ako nas druga osoba ne razumije ili se ne slaže s nama, lako će
se probuditi dječji osjećaji odbačenosti, ljutnje i sumnje u sebe.
Posebno je to prisutno u najbliskijim odnosima, onima u kojima
se najviše nadamo primiti... i koji često upravo zbog ovakvih
unutarnjih procesa završavaju s boli umjesto srećom.
Možemo se
ponašati na određen način i imati osjećaj da se 'toliko trudimo,
a nikad nije dovoljno' - dok druga osoba možda niti ne zna da
se uopće trudimo. Možda od druge osobe želimo određeno ponašanje,
koje s njene strane ne bi bilo prirodno i iskreno, ili želimo
da dijeli stavove koje ona ne može prihvatiti. Možda joj zamjeramo
neke detalje u ponašanju ili njezine osobne probleme, koji nas
zbog potpuno nesvjesnih sjećanja podsjećaju na roditelje. Možda
bi se druga osoba, da joj to kažemo, mogla ponašati drugačije
- ali nikad joj to ne kažemo jer se bojimo odbacivanja.
Kao i u odnosu s roditeljima, potiskujemo svoje emocije dok ne
postanu dovoljno jake da ih ne možemo ne biti svjesni... a tada
započinje nedovoljno shvaćen, i za odnos vrlo destruktivan, mentalni
proces opravdavanja sebe - ne samo svojeg ponašanja, nego i svojih
emocija koje nam je teško prihvatiti. Ako osjećamo krivnju, sumnju
u sebe ili neku drugu vrstu nelagode zbog emocija koje bismo radije
potisnuli, počinjemo ih opravdavati tražeći greške u ponašanju
druge osobe.
Možda su te greške realne - ali zbog toksične potrebe
da si olakšamo teret neugodnih emocija, počinjemo preuveličavati
njihovo značenje, pripisivati drugoj osobi negativne osobine i
namjere - općenito, postajemo netolerantni za različitost i nesavršenstvo
drugih, te činimo upravo ono zbog čega bi drugu osobu naročito
lako osudili - postavljamo vrlo visoke kriterije i uvjete za svoje
prihvaćanje i ljubav. Ono što je posebno šteta, je što mnogi odnosi
nemaju prilike čak ni započeti zbog takvih očekivanja.
Potisnuti strah da možda nismo u pravu izaziva još jaču potrebu
da se traže greške kod druge osobe, a opravdava vlastito ponašanje.
Ispod toga je osjećaj manje vrijednosti i strah od pogreške, zbog
iskustava postiđivanja koje se naširoko koristi kao odgojna metoda.
Vjerujem da je to u korijenu mnogih oblika netrpeljivosti i nasilja.
Nezadovoljena potreba za odobravanjem vodi prema nerealističnom
neprihvaćanju različitosti drugih i različitih mišljenja. U ljubavnom
odnosu, strast se isprva često pojavljuje upravo kao rezultat
privlačnosti prema različitosti druge osobe - nešto što može biti
snažna motivacija prema radosnom proširivanju svojih granica ugode
i otkrivanju novih - možda potisnutih - dijelova sebe. No kad
se početna zanesenost smanji, a potrebe i očekivanja izrone na
površinu, često počinjemo očekivati nerealističnu sličnost, slaganje
i odobravanje sa strane druge osobe, čak i ako znamo da dolazi
iz različitog okruženja i ima različita iskustva, te je navikla
razmišljati na određen način. Pritom, naravno, svaka strana kreće
od stava da je ona ta koja nema potrebe za promjenom.
Na žalost, upravo takav stav mnogi nezreli roditelji zauzimaju
prema djeci, od kojih očekuju da ispune njihove potrebe i očekivanja,
a ne vide ih kao posebna, različita bića.
Kad primijetite suptilno, često nerealistično, nezadovoljstvo
i ljutnju u odnosu, nemojte čekati da se nakupi. Priznajte ga
u prvom redu sebi, istražite ga, a po mogućnosti priznajte to
i drugoj osobi, čak i ako vam se čini glupo i smiješno. (što je
čest slučaj - ono što nam izaziva snažne emocije često su očito
iracionalne sitnice).
Time sprečavate ono što će se inače gotovo
sigurno dogoditi - druga osoba će svjesno ili podsvjesno percipirati
vaše okrivljavanje, što će u njoj pokrenuti taj isti proces: osjećaj
da je kritizirana, suptilnu ljutnju, sumnju u sebe, potrebu da
opravda svoje ponašanje i svoje emocije... i stvara se začarani
krug koji je često uzrok prekida ili postupnog hlađenja odnosa,
potpuno nepotrebnog i bez pravog razloga. Umjesto toga, svaka
takva situacija je prilika da povećate bliskost s drugom osobom
(pod uvjetom da komunicirate bez okrivljavanja)... i možda se
usput naučite nasmijati vlastitim problemima.
Često se kao podloga kritike navode vlastite zanijekane osobine,
odnosno, vrlo je raširena tvrdnja da kritiziramo u drugima ono
što ne možemo prihvatiti u sebi. To je također često moguće, premda
ta tvrdnja zvuči pomalo moralizatorski i implicira da svi imamo
puno ozbiljnih mana kojih nismo svjesni. Smatram da se tu ne radi
toliko o nekim posebnim manama, koliko o tome da smo internalizirali
kritike svojih roditelja: ako roditelj određeno ponašanje i osobine
djeteta (ili drugih ljudi) prezire, ignorira ili kažnjava, učimo
se tako ponašati sami prema sebi, a zatim prirodno i prema drugim
ljudima.
Ako primijetimo da kritiziramo ljude zbog sitnica, ono za što
ih najviše optužujemo (u sebi ili s prijateljima) često je i ono
za što smo najviše optuživali svoje roditelje. Možemo zamjerati
drugima da nas ne cijene dovoljno, ne podržavaju ili ne vole,
ne doživljavaju važnima, ili da su sebični, grubi, bezobzirni,
hladni - pa i prekritični... često samo na temelju toga da nam
ne daju ono što bismo željeli. Čak i ako smo pritom u pravu, ono
što nas sprečava da prihvatimo druge ljude iako su nesavršeni,
potisnuto je dječje zamjeranje roditeljima i sumnja u vlastitu
vrijednost. Jedan od znakova tog procesa je da se ne usuđujemo
otvoreno razgovarati s drugom osobom o problemu. Ponekad možemo
potpuno odbacivati i dijelove sebe koji nalikuju određenom ponašanju
roditelja.
Također, odbacivanje dijelova sebe isprepliće se s osjećajima
u vezi ponašanja naših roditelja: ako smo kao djeca osjećali pritisak
da određene osobine i emocije potiskujemo, često su roditelji
taj pritisak provodili na negativan način: možda su na ljutit
i nasilan način pokušavali suzbiti našu ljutnju i agresivne porive,
ili su zanemarivali naše želje s ciljem da nas nauče nesebičnosti,
samostalnosti ili suradnji itd. Time se u djetetu stvara strah
i stid, koji se u situaciji kad se netko drugi ponaša na način
koji mu nije bio odobravan, isprepliću sa suprotnim, buntovničkim
porivima.
Konflikt, čak i ako je skriven kao što se ponekad događa kad se
radi o kriticizmu, rijetko je crno-bijela situacija - u pravilu
je svaka strana u nečemu 'u pravu' a u nečemu 'u krivu', odnosno
jedan aspekt situacije naglašava, dok drugi zanemaruje. Problem
i ključni uzrok konflikta, jest kad se ne usuđujemo priznati stajalište
druge osobe, kako ne bi ispalo da je ona u pravu, a mi u krivu.
Paradoksalno, upravo priznavanje tuđeg stajališta u pravilu daje
osobi prostora da i ona razmotri naše. Na taj način oboje dobivamo
priliku da obogatimo i proširimo sebe te možda naučimo nešto važno.
"Dok god ne učinite podsvjesno svjesnim, ono će upravljati vašim životom i zvat ćete to sudbinom." - C.G. Jung
Individualni rad i rad s parovima
predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice
© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.