English




Share on Google+


Transkript: integracija izgubljenih resursa





Uvod


Ovo je zapis s edukacije Martyna Carruthersa za terapeute, savjetnike i voditelje coachinga, s temom rekonstrukcije izgubljenog identiteta, održane u Varšavi, Poljska. Tema je uključivala načine na koje se može ljudima pomoći da dođu u kontakt s izgubljenim resursima, odnosno dijelovima sebe, koji su u prošlosti otcijepljeni, možda tokom neke traume.

Mnogi ljudi pokazuju znakove gubitka pristupa važnim resursima ili dijelovima sebe. (Takve dijelove je Eric Berne nazivao "ego-stanjima", a Freud "kompleksima".) Takav gubitak identiteta može rezultirati stresnim poremećajima, opsesivno-kompulzivnim poremećajem, bipolarnim poremećajem ili depresijom, ovisno o dijagnostičkim mišljenjima liječnika i terapeuta.

Tokom edukacije, Martyn je proveo veći broj demonstracija na temu prepoznavanja i rješavanja posljedica različitih oblika gubitka identiteta. Za ovu demonstraciju, javila se Amanda (nije njezino pravo ime). Martyn je s njom porazgovarao o zaštiti privatnosti i kako bi on mogao govoriti grupi o njezinom neverbalnom ponašanju, a da je ne uznemiri. Upozorio je grupu da bi se mogle pojaviti emocije koje su bile skrivane ili negirane godinama. Upozorio je grupu na posljedice nekih popularnih tehnika disocijacije (odvajanja od emocija), za koje je rekao da mogu imati toksične posljedice.

Transkript


Martyn: Ja volim podučavati teoriju NAKON što napravim demonstraciju – na taj način mogu biti pošten. Počnimo! Amanda, znaš li što želiš?

Amanda: Očito, želim smršaviti! (smije se) Želim se riješiti svoje želje da jedem bilo što!

Martyn: Želiš se toga riješiti? Stvarno?

Amanda (pomiče noge, češe lijevu ruku desnom, lupka prstima desne noge o pod i gleda prema stropu): Naravno!

Martyn (grupi): samo to pitanje "Stvarno?" omogućilo mi je da provjerim neverbalne signale prigovora na njezin cilj. Amanda je pokazala skup neverbalnih signala – je li i jedan od njih pokazao nesvjesni prigovor na cilj koji je izrazila? Još ne znamo – možemo samo nagađati – ali zapamtite ih.

(Amandi) Uvjeri nas, Amanda, zašto da ti vjerujemo?

Amanda: Ima trenutaka kad postoje dvije Amande. Jedna će pojesti bilo što (pokazuje lijevom rukom ispred sebe prema dolje), a druga govori prvoj da to što čini nije u redu (pokazuje objema rukama istovremeno na razini prsa, blago udesno).

Martyn (grupi): Ja ne razumijem puno poljskog, pa pažljivo gledam kako Amanda odgovara, a zatim tražim smisao u prijevodu njezinih riječi. Dok je Amanda govorila, prvo je pokazivala lijevom rukom naprijed u vezi dijela koji "jede bilo što", a zatim objema rukama dok je govorila o svom unutarnjem glasu. U tom trenutku, možemo nagađati da dijelovi Amande neverbalno komuniciraju svoj konflikt. Možemo istražiti koje dijelove sebe Amanda želi kontrolirati, a zatim jesu li ti dijelovi zreli ili u dobnoj regresiji.

(U Martynovom modelu neverbalne komunikacije, pokazivanje lijevo naprijed i prema dolje može označavati da se govori o malom djetetu, ili odrasloj osobi koja se ponaša poput djeteta, ili otcijepljenom dječjem dijelu same osobe.)

Amanda: Onaj drugi dio mene je glas.

Martyn: Na čiji glas bi te to podsjećalo?

Amanda: To je moj glas!

Martyn: Dobro, a što želi taj glas-dio tebe?

Amanda: Nešto kao razumijevanje i prihvaćanje.

Martyn: Što od toga prvo? Da li taj dio tebe želi prvo razumijevanje, a zatim prihvaćanje, ili prvo prihvaćanje, pa zatim...

Amanda (pokazuje desnom rukom na lijevu): Razumijevanje, pa zatim prihvaćanje.

Martyn: Hvala ti. (Grupi) Možda ste primijetili da je Amandina desna ruka naizgled pokazivala što lijeva ruka želi. (Pokazuje desnim prstom prema lijevoj ruci i govori u ime desne ruke) "Ovaj dio (lijeva ruka) želi razumijevanje, a zatim prihvaćanje." Možda Amanda neverbalno pokazuje da dio nje koji komunicira kroz desnu ruku želi pomoći dijelu koji komunicira kroz lijevu ruku, ili da ga želi kontrolirati.

Ili, "razumijevanje, a zatim prihvaćanje" može biti mišljenje dijela nje koji komunicira kroz desnu ruku, o tome što bi dio koji komunicira kroz lijevu ruku trebao željeti, što opet naznačava da bi lijevi dio mogao biti u dobnoj regresiji ili bez resursa, dok bi desni mogao biti zreliji ili snažniji.

(Amandi) Amanda, uzmi malo vremena da osjetiš tu lijevu stranu sebe, dio tebe koji želi jesti. Koliko bi si godina dala kad jedeš više nego što bi trebala?

Amanda: Devetnaest.

Martyn: Sjeti se Amande u toj dobi. Što se događalo u njezinom životu? Je li njen život bio sretan?

Amanda: Osjećam pritisak, nedostatak prostora...

Martyn: Možeš li se sjetiti tinejdžerke Amande pod pritiskom? Je li to bio prvi period kad si osjećala takvu vrstu pritiska?

Amanda (pokazuje znakove transa): Ummm...

Martyn (grupi): Ovo je jednostavan primjer transderivacijske potrage, koja je korisna u pronalaženju zaboravljene traume, potisnutih sjećanja i izgubljenih resursa. Sad možemo istražiti što se događa. Amanda kaže da osjećaj pristiska dolazi iz adolescentske dobi, mada bih ja bio iznenađen da je to nastalo tako kasno u životu. (Traume obično stvaramo kad smo mlađi i ranjiviji.) Amanda je također spomenula osjećaj nedostatka prostora. Provjerimo i taj osjećaj.

(Amandi) Možeš li se vratiti unatrag u vremenu? Jesi li osjećala taj pritisak i nedostatak prostora i ranije?

Amanda: Svjesno se ne sjećam (lagano se pogrbila).

Martyn: Naravno da se ne sjećaš, (usporava tempo govora) možda se nije ništa dogodilo, ili se nešto dogodilo čega se ne želiš sjetiti, ili si samo nešto vidjela... ponekad, stvari koje zaboravimo kontroliraju naše živote. Ponekad čak zaboravimo da smo zaboravili. Možda čak i nije potrebno da se svjesno sjetiš... (Amanda ispravlja držanje, a Martyn počinje ponovno govoriti normalnom brzinom.) Koja dob ti dolazi u svijest?

Amanda: Šest godina (pokazuje na lijevo).

Martyn: Hvala ti. Možda se nikad nećeš sjetiti što se događalo. Možda čak nije ni važno. Ako zamisliš da vidiš tu šestogodišnju Amandu sebi s lijeva... kako bi ona izgledala?

Amanda: Ona je vrlo tužno dijete.

Martyn: Upitaj to tužno dijete želi li razgovarati s tobom? (Amanda kima.) Možeš li zamisliti da gledaš tužnu malu Amandu u oči i pitaš je zašto je tako tužna?

Amanda: Ona osjeća da je nitko ne primjećuje.

Martyn: Možda je u pravu. Možda su roditelji previše zaposleni jedno drugim. Ili se možda ona voli skrivati. Možda ona ne želi da je roditelji primijete. Što mala Amanda želi?

Amanda: Ona bi se radije sakrila.

Martyn: Pitaj je od čega se skriva? (Amandino držanje ponovno ukazuje na trans. Martyn ponovno usporava svoj govor.) Možda se mala Amanda želi igrati? Možda misli da će je netko povrijediti? Možda nešto ne želi vidjeti? Pokušava li nešto izbjeći?

Amanda: Skriva se od sukoba svojih roditelja.

Martyn (normalnim glasom): Za malu djevojčicu je tužno da vidi da su roditelji u sukobu. Što je najlakši način da se ne vidi sukob roditelja?

Amanda: Da se okrene prema zidu.

Martyn: Možda je mala Amanda čekala 30 godina okrenuta prema zidu, čekajući da joj netko tko je voli kaže: "Hej, sad je sigurno! Možeš se vratiti!" (Amandino lice je postalo mlitavo, ona gleda u prazno.) Reći ću nešto grupi. (Grupi.) Pitali ste me kako se osoba može sprijateljiti s dijelom sebe kojeg ne voli ili ne želi. Ja ne očekujem da Amanda voli dio sebe koji je navodi da jede. "Oh, kako te volim, ti divni dijelu mene zbog kojeg sam se udebljala!" Očekivao bih suprotno.

Umjesto toga, ja mogu na prijateljski način istražiti što se događa. Mogu razgovarati sa šestogodišnjim dijelom Amande kao s malom djevojčicom koja se skriva od roditeljske svađe. To bi se nazivalo "ego-stanje" u transakcionoj analizi ili "kompleks" u Freudovoj psihoanalizi, ili možda unutarnje dijete. Ostat ćemo s Amandinom metaforom – da se dijete-Amanda sakrilo – i da je se može pronaći.

(Pretvara se da govori grupi dok neverbalno usmjerava svoju komunikaciju prema Amandi.) Možda je Amanda spremna da voli taj dio sebe. Ili bi ga radije nastavila skrivati? Taj dio se skrivao tridesetak godina, pa ga možda može tako i ostaviti... (Amanda se ukočila, zatim odmahuje glavom i plače.)

(Grupi.) Sad sam putem provokacije provjerio jednu teoriju. Da sam koristio snažniju provokaciju, možda bi nam trebala kanta i krpa za pod.

(Amandi.) Amanda, pogledaj u svojoj mašti tu malu djevojčicu koja si jednom bila. Možda te ona držala za lijevu ruku kroz dugo vrijeme, možda ti je davala znakove na razne načine. Ona želi da se dobro osjećaš. Ona ima samo 6 godina. Što je činila majka da bi se ona osjećala voljeno?

Amanda (smije se): Majka je kuhala za mene! (Šokirano.) Majka mi je pokazivala ljubav kroz hranu!

Martyn: Možda je mala Amanda TEBI pokazivala svoju ljubav najbolje što je znala. Svaki put kad poželi jesti, možda ti pokušava reći: "Ja te volim. Molim te, voli me."

Amanda se smije kroz suze.

Martyn: Zamisli da vidiš malu Amandu i kažeš joj: "Draga mala Amanda, ja sam sad odrasla. Ja sam sada žena i imam dijete starije od tebe." Što bi rekla mala Amanda?

Amanda: Zbunjena je.

Martyn: Da. Prihvaća li ona ideju da si odrasla?

Amanda: Ne. Ne vjeruje mi.

Martyn: Zamoli je da ti sjedne na koljena i nasloni se na tvoja prsa. I sjeti se da je to grozni dio tebe koji te TJERA... DA... JEDEŠ!

Amanda: (smije se i pomiče ruke kao da drži dijete u krilu)

Martyn: Ti si TV producent, pa će ti ovo biti lako: zamisli da u svojoj mašti napraviš TV emisiju, tako da mala Amanda može gledati tu emisiju i razumjeti neke stvari koje si ti napravila od vremena kad si imala 6 godina. Zamisli da zajedno gledate tu emisiju. Možeš joj pokazati vrijeme kad si bila studentica... svoj brak... rođenje sina... i neke važne trenutke iz tvoje televizijske karijere.

Amanda: (široko se smiješi)

Martyn: Možeš li joj pokazati i neke svoje greške i razočaranja, kako bi ona vidjela da si radila najbolje što si mogla bez nje?

Amanda: (mršti se, ponovo joj dolaze suze na oči)

Martyn: Pitaj malu Amandu, što po njenom mišljenju nedostaje u tvom životu?

Amanda: Ona kaže da nedostaje potpuna ljubav.

Martyn: Pitaj malu Amandu da li bi ti voljela pomoći pronaći potpunu ljubav?

Amanda: (kima)

Martyn: Može li te ona naučiti kako da voliš sebe?

Amanda: (kima)

Martyn: Da li bi ti ona rekla da voliš sebe pomoću hrane?

Amanda: (otvara široko oči, otvara usta, ali ne govori. Kima)

Martyn: Ili možda ima boljih ideja?

Amanda: (smiješi se i kima)

Martyn: Pitaj je za druge ideje kako bi mogla voljeti sebe.

Amanda (plače): Preteško mi je to u ovom trenutku...

Martyn: OK... možda bi trebali stati...

Amanda: Ne!

Martyn: Bit će po tvome. Koje bi još ideje ona imala o tome kako voljeti sebe?

Amanda: (tapka desnom nogom i češe lijevu ruku prstima desne)

Martyn (grupi): Primijetite moguće prigovore! Čini se da desna strana ponovno daje znakove.

(Amandi) Čini mi se da neki dio tebe možda kaže: "Ne! Ako voliš sebe, možda će se nešto loše dogoditi!" Možda ćeš postati sebična. Možda te nitko neće voljeti, ili ćeš morati činiti nešto što ne želiš činiti.

(Grupi) Kad radim s klijentima, često koristim puno provokacija koje počinju s "možda" i... (Amanda iznenada izgleda šokirano)... a ovo zovem "BOINNNNNG" efekt.

(Amandi) Što se događa?

Amanda: Ništa... pa... nečeg sam se sjetila... nečeg privatnog!

Martyn: OK. Možemo se vratiti maloj Amandi – ima li kakvu ideju? Ili možda ne želi razgovarati?

Amanda: Jedan način da volim sebe bi bio provoditi vrijeme u prirodi. I plesati.

Martyn: Što od toga prvo?

Amanda: Istovremeno!

Martyn: Plesati u prirodi! Odlično! Osjeti ljubav tog dijela tebe koji te želi voljeti; kako ti možeš voljeti taj dio sebe? Možda ona misli da nju nitko ne voli. Možda je u pravu.

Amanda: (odmahuje glavom)

Martyn: Kako bi ona željela da je ti voliš? Možda ona želi samo hranu. Da li to želi, još hrane?

Amanda: Ne, ne želi više hrane.

Martyn: Možda ima bolju ideju?

Amanda: Šetnje. Želi da pokažem ljubav prema njoj tako što ću šetati u prirodi.

Martyn: Odlično, i možda možete jedna drugoj davati ljubav dok šetate u prirodi. Pitaj malu Amandu, gdje od cijelog svijeta je ona oduvijek željela šetati?... Možda u Sahari...

Amanda: U Zelenoj planini. (Turističko mjesto u jugozapadnoj Poljskoj)

Martyn: Lijepo. Zamisli da je ona stvarna mala djevojčica i da možeš šetati s njom po Zelenoj planini, te da dijelite sve lijepe prizore koje otkrijete u toj šetnji. Možda možete plesati zajedno u planinskoj šumi...

Neka ona izabere gdje bi da je zatim odvedeš. Što bi je jako veselilo? Što bi voljela raditi?

Amanda: Ići u Aqua park.

Martyn: Zamisli da je vodiš u Aqua park i da idete zajedno na sve one zabavne vožnje, igrate se zajedno... Da li bi se ona promijenila na tom lijepom mjestu? Da li bi i dalje imala 6 godina?

Amanda: Da.

Martyn: Možeš joj reći da može ostati u dobi od 6 godina koliko god želi. Reci joj da je voliš sada, bez obzira u kojoj je dobi.

Amanda: Sad izgleda življa.

Martyn: Pogledaj tu živahnu djevojčicu. Možeš joj reći kako je živahna. Moje je pitanje: Možeš li joj dati svu ljubav koju ona želi? Možda svu ljubav koju nije dobila od roditelja?

Amanda: (kima)

Martyn: OK. Razmisli o tome što učiš. Učiš voljeti sebe. Učiš kako uživati u dijelu sebe koji si odbacivala! Kako se osjećaš?

Amanda: Šokirano! Ja sam MRZILA taj dio mene koji je stalno htio jesti! A sada ... (lice i držanje joj omekšavaju) imam osjećaj da sam dugo vremena ignorirala jedan vrlo važan dio sebe. Trebat će mi vremena da ga ponovno upoznam.

Martyn: Dobro. Možeš to nastaviti kasnije, tokom vježbe, ili u svojim mislima, ili u snovima... ili radeći sa mnom. Hvala ti, Amanda.

Amanda: Hvala tebi! (Vraća se na svoje mjesto u grupi.)

Martyn (grupi): Jedan važan dio našeg rada je pronaći dijelove osobe koje ta osoba ne voli i sprijateljiti se s njima. Ja nalazim da je to od velike pomoći kod rješavanja traume ili iskustva zlostavljanja. Međutim, ovo je bio samo jedan korak. Vjerojatno ima i drugih dijelova uključenih u kompulzije ili opsesije kao što su prejedanje, pušenje i slično. Očekivao bih složeni konflikt s više od dva dijela. Mogao bih ovaj proces ponoviti nekoliko puta s različitim dijelovima, a zatim napraviti "zabavu dijelova" ili neki drugi oblik integracije.

Ako osoba ima složeni konflikt, možete je voditi kroz postupnu integraciju, a zatim riješiti toksičnu vezanost koja je u podlozi konflikta. Toksična vezanost u odnosima može se opisati kao tabu uvjerenje ili lažni identitet koji je potreban da bi se nastavio odnos s nekom važnom osobom.

Amanda je neverbalno pokazala puno informacija. Verbalne poruke su samo dio našeg rada. Ako čekate da vam vaši klijenti daju sve bitne informacije verbalno, vjerojatno ćete dugo čekati.

Sjećate li se kako raditi s ljudima na brzom rješavanju "Da-Ne prigovora"? (Klijent kaže "da", ali neverbalno signalizira "ne".) Ako ste napravili domaću zadaću, trebali bi znati lako riješiti takve prigovore. Ako ste profesionalni pomagač, većina vaših klijenata će pokazivati brojne "Da-Ne prigovore"... ali možda ćete ih vi nazvati otporima.


Prijevod: Kosjenka Muk

Individualni rad i rad s parovima



Svi članci


predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice





© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.