English




Share on Google+


Slijede li novi ratovi? Posljedice pobjede Donalda Trumpa


autor: Kosjenka Muk





S obzirom da živimo u "zanimljiva vremena", ovaj put se želim osvrnuti na trenutne političke događaje u svijetu, jer vjerujem da velikom dijelu svijeta slijedi nekoliko teških godina nakon izbora Donalda Trumpa za predsjednika Amerike. Dobro je da ljudi budu upozoreni što je više moguće i da naprave planove ili barem ideje za slučaj krize.

Možda mislite da nije tako strašno i da će ljudi biti pametniji od toga; nadam se da je tako, ali ipak, pripremite se za svaki slučaj. Prije 2. svjetskog rata nitko nije očekivao da će prosječan čovjek podržati Hitlerovu politiku; krajem 80-tih rijetko tko u Jugoslaviji je stvarno mislio da bi moglo doći do rata, a pogotovo kako bi razoran taj rat mogao biti. No u tim i mnogim drugim slučajevima, kao i kod današnje situacije u Americi i Europi, postojala su skrivena, ali dugotrajna strujanja koja su takve kulminacije učinila gotovo neizbježnima.

Intelektualci već nekoliko desetljeća upozoravaju na dekadenciju i vjerojatnu propast američkog društvenog sustava. Čini se da je normalno da se ljudi malo po malo navikavaju na sve veće ekstreme, pa time i raspadanje prijašnjih vrijednosti, od kojih je neke sigurno vrijedno odbaciti (različiti oblici diskriminacije i predrasuda) ali druge nikako nije (solidarnost, umjerenost, iskrenost...). Bilo kakvi ekstremi prije ili kasnije imaju loše posljedice; priroda i ljudska društva spontano teže ravnoteži, a povratak ravnoteži često zahtijeva prethodno urušavanje postojećeg stanja.

Sve više analitičara (uključujući neke njemačke, te neke preživjele iz nacističkih logora) pišu kako je trenutna ideološka, ekonomska i politička scena vrlo slična onoj neposredno prije 2. svjetskog rata: socijalno raslojavanje, jačanje krajnje desnice, rasizam, ekonomska nestabilnost... Jedan od njih piše (citiram po sjećanju) kako se ratovi i revolucije događaju ne usred ekonomske krize, nego onda kad je glavna kriza već prošla, kad se gospodarstvo počinje oporavljati, ali ljudi su još uvijek frustrirani i puni gorčine na vladajuću elitu koja je dovela do takvog stanja, te mnogi počinju osjećati potrebu za karizmatičnim, autoritarnim vođom.

Također, mnogi analitičari pišu o tome kako je dolazak Donalda Trumpa na vlast u Americi na mnoge načine sličan dolasku Hitlera na vlast u Njemačkoj 1930-tih: obojici se u početku većina ljudi smijala, za obojicu se kasnije većina ljudi nadala da će nakon pobjede ublažiti svoje stavove, obojica su koristila sličnu retoriku, jednostavnu, primitivnu i emotivnu: kombinaciju pozivanja na ponos, ljutnju i strah, okrivljavanje manjina, poticanje mržnje i predrasuda, odbacivanje kulturnih normi te obećanja da će prodrmati vladajuću elitu. Obojica su takvom retorikom uspjela uvjeriti osiromašene, očajne ljude da im "drže leđa" i da su na njihovoj strani. Obojica su (bila) egomanijaci i psihopati. Niti jedan nije nudio stručnost, iskustvo ili bilo kakvu konkretnu strategiju osim neke vrste kulta ličnosti.

Jedan od članaka koje sam linkala na dnu ovog članka opisuje način na koji bi Trump mogao polako uvesti autoritarnu vlast, a neki od tih pokazatelja već su prisutni. Trump se odmah okružio poslušnicima s krajnje desnice, nestručnima, ali glasnima i ekstremnih stavova. Dao je legitimitet propagandnim medijima krajnje desnice (urednika jednog od najzloglasnijeg - Breitbart News - pred koji dan je postavio kao svojeg "glavnog stratega"). Ostale medije krivi za sve što mu ne odgovara (prvi korak prema pritisku na slobodne medije). Njegovi suradnici govore o budućoj odmazdi prema ljudima koji su se borili protiv Trumpa. A sve to samo u prvih nekoliko dana nakon izbora. Štoviše, ljudi se počinju polako navikavati na takvu retoriku. Koliko je vjerojatno da će čovjek koji je cijeli život pokazivao prezir prema zakonu i etičkim vrijednostima općenito odjednom početi poštovati državne institucije? Vjerojatnije je da će, po "principu kuhane žabe", polako navikavati ljude na sve autoritarniju vlast.

Zadnjih par desetljeća u Americi su bila prisutna neka možda neizbježna dugoročna kretanja koja su malo po malo dovela do trenutne situacije. Navesti ću neke od njih (i pokušat ću da to bude koliko-toliko kratko).

1. Globalizacija, odnosno u prvom redu selidba tvornica (pa čak i nekih intelektualnih usluga i znanstvenog sektora) u siromašne zemlje. S jedne strane to ima globalno pozitivne posljedice jer pomaže takvim zemljama da napreduju i polako se izvuku iz siromaštva, ali s druge, naravno, smanjuje broj radnih mjesta u razvijenim zemljama. Da li se to moglo usporiti ili spriječiti? Teško, jer koliko ljudi je spremno kontinuirano plaćati više cijene za lokalno proizvedenu robu, ako mogu platiti znatno manje za nešto proizvedeno u Kini? Koliko poslodavaca je spremno odreći se velikih profita da bi plaćalo daleko veće plaće radnicima u vlastitoj zemlji?

Malo po malo, u Americi su počela prevladavati ili visoko tehnološka ili uslužna zanimanja. U isto vrijeme, očekivanja su postala prevelika, a fizički rad je ubrzano gubio na društvenom statusu; većina ljudi, čak niti mladih, ne želi raditi slabije plaćene i slabo društveno cijenjene poslove (to smo mogli vidjeti i kod nas u zadnje vrijeme), pa tu uskaču imigranti, koji zbog svog siromaštva i tradicije također imaju i više djece. Imigrante je lako kriviti, ali činjenica je da je globalizaciji i ilegalnoj imigraciji u prvom redu pogodovala nerealistična želja za hedonizmom i neodricanjem sa strane prosječnog čovjeka.

2. Sukob fundamentalističke religije s drugim religijama i modernizacijom. Religija je u američkom društvu možda čak i prisutnija nego u našem; likovi poput Željke Markić i Vladimira Ilčića odavno su dio mainstream politike. Zvuči čudno za jednu tako razvijenu državu, ali moj članak Religija i plemenski instinkti spominje neke razloge zašto je tako. Religiozni ljudi osjećaju se ugroženi modernim vrijednostima; unatoč tome što moderne vrijednosti u pravilu uključuju više suosjećanja, poštovanja i tolerancije, religiozni ljudi boje se gubitka povezanosti sa svojim plemenom. Dodajte tome imigrante koji donose vlastitu religiju i stvari se dodatno zapliću.

3. Gubitak dominacije bijele rase - što osobno ne smatram bitnim, jer mi je važno koliko netko ima suosjećanja i etike, a ne koje je boje kože - ali plemenski instinkti postoje i takvo ih okruženje znatno podgrijava. Strah od gubitka snage vlastitog plemena mnoge ljude navodi na predrasude, pa i mržnju, prema drugačijima. Tu mržnju nije teško potaknuti i iskoristiti, kao što je povijest pokazala već nebrojeno puta. Plemenski instinkti su često jači od suosjećanja i razuma. Već samo nekoliko dana nakon Trumpove pobjede, počela su rasistička uznemiravanja koja podsjećaju na Hitlerovu Njemačku.

4. Intenzivno raslojavanje društva na sve bogatiji i sve siromašniji sloj, pri čemu bogati postaju sve neobazriviji na etiku i na patnje siromašnih, a siromašni gaje sve više bijesa. Pisala sam prije koju godinu o uvjetima za nastajanje revolucije; čini se da su sazrijeli.

5. Širenje laži putem masovnih medija i interneta. Kao i mnoge druge ideje, ideja slobode govora se otela kontroli i prešla u svoj ekstrem: ideju da je prihvatljivo širiti laži i mržnju, stvarati lažne "vijesti" samo na temelju insinuacija (pod izlikom da "mi nismo odgovorni za ono što kažemo, drugi su odgovorni kako će to interpretirati"). Neke osobe koje šire lažne vijesti rade to i čisto radi zarade. Amerika, zbog te crno-bijele ideje slobode govora, nikad nije prihvatila europsku zabranu govora mržnje. Ali riječi su moćne, riječi pokreću emocije, ratove i zločine. Problem je što je riječima tako lako manipulirati, a mržnja nam često daje nekako dobar osjećaj. Nažalost, laži se najbrže šire putem socijalnih medija; ako neka "vijest" zvuči dovoljno šokantno i izazove emocije, većina ljudi neće dvaput razmisliti i provjeriti je prije nego što je proširi dalje.

6. Sklonost ekstremima - Amerika je općenito sklona ekstremističkim stavovima, ali osim onih religioznih i konzervativnih, ovoj situaciji su pridonijeli i ekstremni ljevičarski stavovi. Dio liberalne populacije počeo je vršiti pretjerani pritisak u smjeru tzv. "političke korektnosti". Da je politička korektnost ostala samo na upozoravanju na probleme manjina i na različite načine na koje se manjine suptilno diskriminiraju, bilo bi dobro, štoviše odlično, jer podržavam svaki trud prema suosjećanju i ravnopravnosti. No prečesto su ta upozorenja prešla u direktno omalovažavanje, okrivljavanje i osuđivanje svega što bi čak i slučajno podsjećalo na rasizam i druge vrste diskriminacije.
Umjesto objašnjenja ili blagog upozorenja, dio američke internet zajednice počeo je reagirati sa sve više omalovažavanja i agresije prema svemu što je makar i malo ličilo na predrasude. To sigurno nije glavni uzrok problema, ali je doprinijelo međusobnom otuđivanju.

(Europski ekvivalent ove priče je nesmotreno otvaranje granica bez dovoljne svjesnosti o plemenskim instinktima koji se u takvom slučaju pokreću kod ljudi. Da ne bude zabune, podržavam humanitarne djelatnosti i pomoć izbjeglicama, podržavam multikulturalnost, ali mislim da su političari mogli i trebali biti svjesni kako nagao i neoprezan pristup može potaknuti plemenske nagone s obje strane.)

7. Erozija moralnih vrijednosti. Novac je oduvijek bio neka vrsta opsesije u Americi; rijetko gdje drugdje se bogataši toliko cijene, a siromašni do te mjere omalovažavaju. Utrka za novcem polako je poprimala sve gore oblike. Besramna manipulacija radi profita postala je ne samo uobičajena nego i široko prihvaćena ("tko im je kriv ako tome vjeruju!"). Sve provokativniji i plići oblici traženja pažnje također su postali normalni. Pretvaranje bolnica, škola, fakulteta pa čak i zatvora u privatizirane, profitabilne institucije kako bi se omogućilo smanjenje poreza bogatima, omogućilo je različite oblike neetičnih aktivnosti, pa i zlostavljanja. Mnoge ideje prakticiraju se u ekstremnim, nehumanim oblicima, primjerice hapšenje školske djece zbog minornih prekršaja. Donald Trump je samo vrhunac takvog okruženja. Poslije vrhunca često dolazi do implozije.

8. Stvaranje prostora za autoritarnu vladavinu obstrukcijom demokratskih procesa i stavljanjem stranke ispred države. Konzervativna američka Republikanska stranka predstavlja u prvom redu intenzivno religiozne kršćanske krugove, u prvom redu bjelačke. S obzirom na osjećaj plemenske ugroženosti te populacije - koja osjeća da ne samo njihova rasa, nego i njihova religija gubi dominaciju i moć - izborom Obame kao prvog crnog predsjednika Republikanci su počeli pružati grčeviti otpor. U tom otporu, odlučili su staviti interese svojih krugova i svoje stranke iznad interesa države, demokracije i zakona. Odbili su na bilo koji način surađivati s vladajućim demokratima, čak i kad bi suradnja bila u svačiju korist. Istovremeno, demokrati su svojim glasačima mazali oči usmjeravanjem na manje važne mjere, dok glavni problem - pohlepu velikih korporacija - nisu ni pokušali obuzdati jer su i sami u njihovom džepu. U isto vrijeme, došlo je do ekonomske krize, bijes i strah kod stanovništva je rastao, a pohlepa poslodavaca (i kupaca) pogodovala je ilegalnoj imigraciji (koju takvi poslodavci mogu nekažnjeno izrabljivati).

Pitanje je, je li se išta od svega ovoga moglo zaustaviti čak i da se predvidjelo? Ljudski plemenski i sebični instinkti se ne mogu iskorijeniti, mogu se samo donekle ublažiti edukacijom i ekonomskim prosperitetom - međutim, prosperitet i obilje često dovedu do toga da se ljudi prestanu truditi i da prestanu cijeniti vrijednosti koje su omogućile taj prosperitet - inteligenciju, znanost, odgađanje zadovoljstva... i tako se stvari ciklički urušavaju i grade iznova.

Biologija nas često navodi da štedimo energiju tako da ne ulažemo trud u ništa što nije nužno (osim zabave, zabava zbog nekog razloga nije pod utjecajem instinkta lijenosti). Taj poriv za uštedom energije očit je čak i kod objektivno smiješnih sitnica: većina ljudi izbjegava ili nastoji skratiti duga imena ili dugačke riječi; većina ljudi će radije potrošiti vrijeme na traženje parkinga što bliže ulazu u trgovinu nego da parkiraju malo dalje i hodaju nekoliko desetaka metara. U Americi, nagli prosperitet 50-tih i 60-tih godina doveo je do neke vrste kulta anti-intelektualizma, hedonizma i brze zarade, što je rezultiralo svim kretanjima koje sam navela gore.

U gore opisanim uvjetima, nemali broj ljudi počinje osjećati potrebu za autoritarnim vođom. Radila sam u zadnje vrijeme putem Skypea s jednom gorljivom Trumpovom zagovornicom (mogu reći da je to bila dobra vježba u samosavladavanju). Ona osjeća strah i mržnju prema muslimanima (smatra da ne postoje umjereni muslimani, nego da su svi radikalni), koji je velikim dijelom uvjetovan dječjim strahom od vlastite narcisoidne i nasilne majke. Na Trumpa projicira idealiziranog oca kakvog je željela: moćnog, samopouzdanog čovjeka koji će je zaštititi (pritom njegov narcizam ne primjećuje jer ju je odrastanje sa sličnom majkom na takvo ponašanje naviklo). Tu je na djelu kombinacija plemenskih instinkata i dječjih emocija; vjerojatno i mnogi drugi ljudi imaju neku varijantu toga. Na žalost, ona odbija raditi na svojim generalizacijama jer je uvjerena da su one potpuno racionalne.

(Napomena: mada je logično i za očekivati da se ljudi plaše terorizma, jasno je da je islamski fundamentalizam reakcija na desetljeća nasilnog uplitanja Amerike u politiku Bliskog istoka. Mržnja i predrasude nisu odgovor, kao niti generalizacija nasilja na muslimane općenito. To samo potiče spiralu nasilja.)

Mislim također da neki od Trumpovih zagovornika slijede isti mehanizam po kojemu neka djeca u školi slijede nasilnike: nada da će biti sigurniji i moćniji ako su na njegovoj strani. Također, ponekad primjećujem slične obrasce kao kod ljudi koji se zaljube u narcisiste: ignoriranje znakova upozorenja, idealiziranje i nada, selektivni fokus na pozitivnu projekciju, opravdavanje uznemirujućih detalja s "on to ne misli stvarno", "to su samo riječi" i "nije tako strašno". Bojim se, slično kao i kod ljubavnih veza s narcisistima, da će otriježnjenje biti bolno. Riječi nisu samo zrak, na jedan ili drugi način riječi odražavaju čovjekove vrijednosti.

Donald Trump stupio je na scenu intuitivno prepoznavši pravi trenutak; mnogi ljudi željeli su povjerovati njegovim izrazito nerealnim obećanjima (ili su samo htjeli "razdrmati sustav") i propustili su obratiti pažnju na patološki narcizam koji Trump otvoreno pokazuje. Mnogi se još uvijek nadaju da je njegova kampanja bila samo predstava i da će Trump pokazati svoje pravo, umjerenije lice, kad dođe na vlast.

Trumpov relativno pomirljiv govor nakon pobjede na izborima rasplamsao je nadu. Ali budite oprezni: narcisisti su često šarmantni onda kad je sve po njihovom. Manipulatori poznaju moć "toplo-hladnog" pristupa da bi u ljudima pobudili nadu. No mislim da kad se Trump počne suočavati s otporom, kojeg će sigurno biti, počet će povlačiti sve autoritarnije poteze jer svo njegovo dosadašnje ponašanje govori da suradnju smatra slabošću i da otpor smatra prijetnjom svojoj moći.

Američka javnost, naoružana i pomalo paranoična (u Americi se već dugo vremena šuška o mogućoj fašizaciji zemlje, posebno s obzirom na pojačanje državnog nadzora i ograničavanje građanskih sloboda koje je nastupilo nakon terorističkih napada 2001.), teško da će to otrpjeti onako kako to ljudi u Hrvatskoj i mnogim drugim zemljama trpe. Dobar dio te javnosti će stati i uz Trumpa, u nadi da će ostvariti svoje rasističke ciljeve. Amerika će se naći nadomak građanskog rata, a možda i ne samo nadomak. Pitanje je na čiju će stranu stati vojska, te hoće li se i ona razdijeliti na frakcije.

Imamo dobrih razloga pretpostaviti da je Trump proučavao Hitlera, znamo da se divi autokratu Putinu (vrednovanje fizičke snage, grubosti i moći nasuprot mudrosti i suosjećanju, vrijednosni sustav koji je proširen kroz cijeli svijet) i načinu na koji je Kina slomila otpor prosvjednika 1989. godine. Možemo očekivati da će se okružiti poslušnicima koje će želja za moći ili grčevito držanje za svoje plemenske instinkte navesti da čine po njegovom. Ostaje da vidimo koliko će brzo i kakvim potezima pokušati slomiti otpor. Vjerojatnije je da će to pokušati na brz i nasilan način nego promišljen i suptilan - uostalom, nema niti puno vremena jer već za dvije godine slijede lokalni izbori za zastupnički dom - a to bi moglo rezultirati ili građanskim ratom, ili će potaknuti terorizam i novi rat izvan granica SAD-a, a možda i oboje.

Trump također, čini se, ima negativan stav prema Europskoj uniji, možda je smatra prejakom konkurencijom vlastitoj moći. S druge strane, tu je i Putin koji također nastoji razdrmati EU zbog vlastitih razloga. Priljev migranata prošlih godina (koji je Putin poticao bombardiranjem civilnih ciljeva) ojačava nacionaliste u Europskoj uniji, koje Putin dijelom financira i potiče kroz širenje dezinformacija i plaćenih internet trolova (koje možete u zadnje vrijeme primijetiti i na našim portalima). Možemo samo nagađati koji su Putinovi dugoročni ciljevi i gdje su im granice. Nadam se da će Europa prepoznati prijetnju na vrijeme, i da, ako Putin odluči napasti baltičke države (pod izgovorom zaštite lokalne ruske manjine, slično kao u Ukrajini), neće popuštati i odlagati reakciju, kao u slučaju Hitlera. Kako će u cijeloj toj situaciji reagirati ISIS, to je teško predvidjeti, ali sigurno će pokušati iskoristiti gužvu.

Ako i ne bude rata, Trumpova obećanja i ekonomski planovi su dovoljno nerealistični, ishitreni i pojednostavljeni da bi lako mogli izazvati odmazdu drugih zemalja, u prvom redu Kine, znatan rast cijena i ako ne brzu, onda odgođenu ali dugoročnu recesiju. U biti, Trump obećaje da će okrenuti sat unatrag: ignorirati tehnologiju, zaustaviti globalizaciju i deportirati ljude koji rade poslove u uvjetima i za cijenu na koje Amerikanci ne bi pristali. To će imati najteže posljedice upravo na one ljude čiji je očaj Trump iskoristio da dođe na vlast.

Gdje je u cijelom tom cirkusu Hrvatska? Čini se da trenutno nismo nikome direktno na meti - Rusija će se vjerojatno prvo usmjeriti na Baltik, Srbija se, čini se, još nije dovoljno oporavila od prošlog rata, a za ISIS smo sporedni. Možda ćemo ovaj put biti pošteđeni rata upravo zato što smo ga proživjeli u 90-tima, ali najvjerojatnije ćemo proživjeti još jednu veću ekonomsku krizu. Nažalost, neke druge zemlje vjerojatno neće biti niti te sreće.

Čini se, kad uzmemo u obzir većinu većih ratova i kriza u zadnje vrijeme, da one u prosjeku traju 4-5 godina. Već tokom 2017. trebali bi vidjeti u kojem smjeru će se kretati Trumpova vlast. U svakom slučaju, imamo neko vrijeme pripremiti se. Preživjeli smo već puno kriza u zadnjih 35 godina, preživjet ćemo i još jednu.

Kako sam zadnjih mjeseci pratila uzlet Donalda Trumpa (kao i našu politiku), tako sam sve intenzivnije razmišljala kakvi bi se zakoni u budućnosti mogli donijeti koji bi spriječili manipulatore da iskoriste ljudske plemenske instinkte. Problem je, većina ideja koje mi padaju na pamet (npr. test inteligencije ili empatije za potencijalne glasače, zabrana širenja laži o protivniku, obavezni akademski doprinos zajednici od strane osoba koje se žele baviti politikom...) previše lako se mogu zaobići, izmanipulirati, pa i zloupotrijebiti. Možda bi se trebalo uvesti obavezno testiranje za osobe koje žele imati pravo glasa - testiranje koje bi uključivalo znanje o politici, ekonomiji, povijesti, ljudskim pravima i prepoznavanju lažnih vijesti. Idealno bi bilo da takve testove sastave međunarodni stručnjaci, kako bi se smanjila mogućnost manipulacije, te da se provode i obrađuju kompjuterski.
Potrebni su i stroži kriteriji za političare - trenutno ih gotovo i nema: mogu biti kriminalci, prevaranti, utajivači poreza, lagati, pozivati na mržnju, plagijarizirati, kupovati diplome i doktorate... i često to nije dovoljno da se takve diskvalificira. Samo pitanje je koja bi vlada imala dovoljno integriteta donijeti zakone koji bi to spriječili. Demokracija i "glas naroda" očito nisu dovoljni da se to eliminira. Čini se čak da velik dio ljudi oprašta "svojim" političarima sve te mane - možda zato jer i sami imaju vrijednosni sustav koji bi takva ponašanja dozvolio.

Ako dođe do rata, bilo u Americi, Europi ili globalnog rata, vodite računa o vlastitom doprinosu. Budite skeptični prema "vijestima" na internetu, pogotovo ako vam pokreću emocije. Tražite dokaze. Ne širite mržnju, paniku i predrasude. Ne dijelite po socijalnim medijima sve na što naletite. Prepoznajte i raskrinkavajte internetske trolove. Razmislite kako možete pomoći drugima - to je najbolja terapija protiv osjećaja tjeskobe i nemoći. I, možda više od svega, njegujte konstruktivni dijalog sa onima koji ne dijele vaše mišljenje. Umjesto vrijeđanja, insinuacija i emotivnih izljeva, koristite podatke. Umjesto da nastojite prisiliti druge da promijene mišljenje, nađite koje su vam zajedničke vrijednosti i usmjerite se na njih. Zadnjih dana vodim e-mail diskusiju s prijateljem iz Slovačke koji je sretan što je Trump pobijedio jer se nada da će to "razdrmati sustav". Oboje smo komunicirali smireno, s poštovanjem i kroz argumente, te smo na kraju došli do zajedničkih točaka.

Nakon što globalni rat ili kriza završe, nadam se da će doći do redefiniranja demokracije, restrukturiranja kapitalizma i promjene zakona tako da odražavaju naučene lekcije. Vjerojatno ćemo iz svega toga izaći jači, mudriji i motiviraniji da štitimo kvalitetne sustave vrijednosti. Poslije kiše uvijek dolazi sunce, a poslije rušenja slijedi stvaranje. Tehnologija će se i dalje razvijati, nazadne vrijednosti će biti prokazane i odbačene (koliko-toliko, bar se nadam), i počet će neki novi ciklus razvoja. Nažalost, mnogi ljudi će patiti u međuvremenu. Ovim člankom želim pomoći da barem neki od nas budu spremniji.



Preporučujem i sljedeće članke (na engleskom). Posebno preporučujem prva tri, kao vrlo detaljne povijesno-političke analize i moguće projekcije razvoja situacije:

America has never been so ripe for tyranny

President Trump and the end of republic

History tells us what may happen next with Brexit & Trump

Trump's Winaholic Binge Continues

Trump's Election Triggers Deep Concern in Europe

Objavljeno 14. 11. 2016.

Individualni rad i rad s parovima



Svi članci


predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice





© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.