English




Share on Google+


New age i stvarni život


autor: Kosjenka Muk





Dio ljudi osjeća otpor prema 'New age' idejama i terminologiji zbog toga što to smatraju glupošću samom po sebi. No čini mi se da mnogo veći broj ljudi, sve više pokazuje otpor prema tome iz prilično opravdanih razloga - a to je što se mnogi ljudi koji rade na duhovnom razvoju razbacuju određenim riječima, koristeći ih bez iskrenosti, istinskog osjećaja i sa skrivenim namjerama (kao na primjer, manipulacija, kritiziranje i moraliziranje, suptilno hvalisanje).

Nema ničeg lošeg u riječima 'ljubav', 'svjetlost', 'duhovnost', 'energija', 'rad na sebi'... no čini mi se da se one toliko češće koriste u ispraznim tekstovima i komunikaciji iz 'ego-tripa', da sve više gube pozitivne asocijacije i snagu koje bi bilo logično da imaju. Umjesto toga, sve je više ljudi koje će takve riječi iritirati i asocirati na ispraznost i manipulaciju.

I sama primjećujem tu vrstu iritiranosti kod sebe u zadnje vrijeme, premda određeni tekstovi mogu koristiti takvu terminologiju, a da ne izazovu neugodne asocijacije. To su obično oni koji nemaju okus moraliziranja , koji ne sugeriraju stvari kao što su 'uništavanje ega', 'niže ja', 'izdizanje iznad negativnosti', forsirano opraštanje i inzistiranje na fokusiranju na nešto ili neka bića izvan nas, uključujući Božansko u shvaćanju Boga kao osobnosti odvojene od nas.

Da bih se osjećala dobro s nekom idejom ili tekstom, potrebno je da oni uključuju priznanje i poštovanje za cjelokupnu ljudsku osobnost i izazove ljudskog života , uključujući ono što se često moralistički naziva 'egom', 'tamom' ili 'nižim ja'. Odbacujući neugodne emocije i porive, odbacujemo dijelove sebe koji sadrže mnoge resurse i jednako su vrijedni kao i bilo koji drugi dio nas. Jedino što je različito je da su vezani uz strah i vrlo negativna uvjerenja - ali odbacivanjem, spaljivanjem, uništavanjem, odvajanjem... jedino što postižemo je da pokazujemo sami sebi da u biti ne cijenimo i ne volimo cjelokupnu svoju osobnost, koliko god se uvjeravali da to činimo.

Dio ljudi još uvijek vjeruje u zlo, te da ljudi po prirodi imaju i niske i zle nagone, a odbacivanje svega unutar sebe što nije društveno odobravano vrlo je blizu tome. Naravno da ti dijelovi nas trebaju iscjeljenje... ali ono se neće postići time da ih jedva što ih registriramo, nastojimo 'isprati' ili 'spaliti' raznim energetskim vježbama, niti molitvama različitim bićima i energiji izvan nas da to iscijeli umjesto nas dok mi mirno spavamo. U energetskom radu samom po sebi nema ništa loše, dok god se on koristi kao pomoć u suočavanju s problemima, a ne kao bijeg od njih.

Zapravo je upravo to ono što, čini mi se, čak većina ljudi pokušava naći: izvanjsko, brzo i ugodno rješenje koje će riješiti njihove probleme bez da se oni moraju suočiti s njima, istinski nešto naučiti iz njih i promijeniti dijelove svog ponašanja u svakodnevnom životu . Jedan ilustrativni primjer toga je djevojka koja se požalila prijateljici da ima probleme s dečkom, ali da ne želi raditi na tome, nego želi naći 'nekoga da joj to riješi' (vračaru i sl.). Ovo je primjer na koji će se mnogi zgroziti, ali brojni ljudi pokušavaju nešto vrlo slično na suptilniji način, umjesto magije koristeći razne oblike energetskog rada.

Također imam dojam da se često događa da se sredstvo diže na razinu cilja: odnosno, određena tehnika postaje cilj sama po sebi , te se u njoj i u grupi ljudi koji je prakticiraju traži izvor samopouzdanja, samopoštovanja, pa i subjektivnog osjećaja statusa među ljudima. Mnogi ljudi tragaju za različitim sposobnostima i fenomenima radi osjećaja moći ili kao dokaz svog duhovnog napretka, stavljajući naglasak na formu umjesto na istinsku unutarnju promjenu.

Da smo stvarno napredovali, možemo biti sigurni jedino kad se odvažimo na promjene i ponašanje u stvarnom životu koje smo prije izbjegavali , te kad motivacija za to nije 'trebalo bi' i 'duhovno je ponašati se tako i tako' nego zato jer se s tim promjenama istinski osjećamo bolje. No da bi se do toga došlo, treba prihvatiti i istražiti otpore prema takvom ponašanju; pokušaj da se to postigne 'preko noći' samo je još jedan oblik samozavaravanja.

Riječi 'služenje' i 'poniznost' neke su od onih koje mi posebno smetaju u New age terminologiji: previše imaju okus zastarjelog crkvenog nametanja osjećaja nevrijednosti i žrtvovanja. Mnogo su mi prihvatljivije riječi 'pomoć' i 'skromnost', i vjerujem da one zapravo bolje izražavaju bit ideje koja se želi time izraziti. No čini se da većina ljudi i većina knjiga o duhovnosti zbog nečega preferira one prve riječi, možda kao način hranjenja spiritualnog ega i pokušaj dokazivanja duhovnog napretka. Gotovo da nisam pročitala knjigu o duhovnoj tematici koja ne bi spominjala riječ 'služenje'.

Sviđa mi se slijedeći citat Wallace Wattlesa:

' Ekstremni altruizam nije ništa bolji ni plemenitiji od ekstremne sebičnosti : oboje je pogreška. Riješite se ideje da Bog zahtijeva da se žrtvujete za druge i da možete osigurati njegovu pomoć čineći to. Učinite najviše što možete od sebe, za sebe i za druge. Više ćete pomoći drugima učinivši najviše što možete od sebe nego na bilo koji drugi način.'

Ili drugim riječima:

'Ne pitaj što svijetu treba, nego čini ono od čega ti srce pjeva. Jer ono što svijetu treba, su ljudi sa srcem koje pjeva.' (nepoznati autor)

Mnogi ljudi mogu imati otpor prema New Ageu i duhovnosti upravo zbog tog nametanja zanemarivanja sebe i stavljanja fokusa na druge. Jedan od razloga otpora je što mnoge to podsjeća na iskustva iz djetinjstva, budući da mnogi odrasli koriste lijepe riječi u svrhu licemjerne manipulacije djecom, navodeći ih da se osjećaju loše sa sobom i ponašaju se onako kako drugi žele. Drugi ljudi, koji prihvate težnje ka duhovnosti, iz istog razloga (tj. dječjeg uvjetovanja) mogu nekritički prihvaćati te ideje, bez da provjere koliko ih istinski doživljavaju ugodnima, što je pokušaj da dokažu svoju 'ispravnost' i zadovolje internalizirane autoritete .

Prelistavajući nedavno jedan od nastavaka inače prilično hvaljene knjige S. N. Lazareva 'Dijagnostika karme' primijetila sam da on, naglašavajući apstraktnu ljubav prema Bogu, te da su ljudska osobnost i emocije sporedne, navodi sljedeći primjer:

Autor se s prijateljem vozio taksijem, a na njemu (Lazarevu) bio je red da plati vožnju. Kad je vožnja završila, Lazarev piše da je 'osjetio iznenadan poriv', iskočio iz taksija i rekao prijatelju 'Ti plati!' Ovaj je šutke učinio kako mu je rečeno, no kasnije, na zajedničkoj večeri s drugim prijateljima, počeo se naočigled fizički sve lošije i lošije osjećati. Lazarev je na to rekao ostalima: 'Izliječit ću ga, ali ću prije toga nešto napraviti' te šapnuo prijatelju: 'Naljutio si se na mene zbog taksija, zamoli Boga da ti oprosti!'. Na to je prijatelj u vrlo kratkom roku opet ozdravio.

Autor je ovo smatrao 'zabavnom epizodom' i dokazom svoje mudrosti. Ja to smatram 'ego-tripom' i manipulacijom pod krinkom velikih riječi i ideala . U biti, Lazarev je namjerno i prilično grubo stvorio očitu neravnotežu, te zatim moralističkom manipulacijom prisilio 'prijatelja' (koji očito nije bio dovoljno samopouzdan niti da se suprotstavi odmah u početku) da se posrami zbog svoje prirodne ljutnje i potisne ju. Zapravo ju je potisnuo toliko dobro da je suzbio čak i fizičke simptome (koji su možda bili pokušaj manipulacije s njegove strane, jer se nije usuđivao biti direktan). Ozdravljenje je možda bilo i rezultat njegove uvjerenosti u istinitost Lazarevljevih riječi, ili osjećaj da je, bez obzira na ishod, poruka prenesena i shvaćena. No, zanima me što se dalje događalo s njihovim prijateljstvom i međusobnim povjerenjem.

Bez obzira na koji način doživljavali Boga (a ja ga definitivno ne doživljavam kao neku osobnost odvojenu od nas) činjenica je da je daleko lakše, udobnije i manje izazovno usmjeriti se na apstraktnu ljubav prema Bogu, nego učiti i provesti u praksu ljubav prema stvarnim ljudima . Sliku Boga stvaramo onakvu kakva nam odgovara, komunikacija je unutarnja, a osjećaj uvijek (bar bi bilo logično) podržavajući. Komunikacija s drugim ljudima je složena i zahtjevna, zahtijeva beskrajno strpljenje, suosjećanje, preispitivanje, usklađivanje svojih i tuđih potreba, hrabrost i iskrenost. Kratkoročno je daleko lakše i privlačnije okrenuti se unutarnjoj slici Boga. Ali da li je to stvarno ključno za naš rast i napredovanje? Ako se istovremeno ne radi i na emocijama i na odnosima, onda tvrdim da ne. Stvarna promjena traži stvarne izazove, stvarne uvide, odluke i akciju . Mnogo je više prilike za življenje duhovnosti u svjesnom i odgovornom proživljavanju zemaljske, 'materijalne' strane života nego u svoj apstraktnoj filozofiji ovog svijeta.

Individualni rad i rad s parovima



Svi članci


predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice





© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.