Dio ljudi osjeća otpor prema 'New age' idejama i terminologiji zbog toga što to smatraju glupošću samom po sebi. No čini mi se da mnogo veći broj ljudi, sve više pokazuje otpor prema tome iz prilično opravdanih razloga - a to je što se mnogi ljudi koji rade na duhovnom razvoju razbacuju određenim riječima, koristeći ih bez iskrenosti, istinskog osjećaja i sa skrivenim namjerama (kao na primjer, manipulacija, kritiziranje i moraliziranje, suptilno hvalisanje).
Nema ničeg lošeg u riječima 'ljubav', 'svjetlost', 'duhovnost', 'energija', 'rad na sebi'... no čini mi se da se one toliko češće koriste u ispraznim tekstovima i komunikaciji iz 'ego-tripa', da sve više gube pozitivne asocijacije i snagu koje bi bilo logično da imaju. Umjesto toga, sve je više ljudi koje će takve riječi iritirati i asocirati na ispraznost i manipulaciju.
I sama primjećujem tu vrstu iritiranosti kod sebe u zadnje vrijeme, premda određeni tekstovi mogu koristiti takvu terminologiju, a da ne izazovu neugodne asocijacije. To su obično oni koji nemaju okus moraliziranja , koji ne sugeriraju stvari kao što su 'uništavanje ega', 'niže ja', 'izdizanje iznad negativnosti', forsirano opraštanje i inzistiranje na fokusiranju na nešto ili neka bića izvan nas, uključujući Božansko u shvaćanju Boga kao osobnosti odvojene od nas.
Da bih se osjećala
dobro s nekom idejom ili tekstom, potrebno je da oni uključuju priznanje
i poštovanje za cjelokupnu ljudsku osobnost i izazove ljudskog života ,
uključujući ono što se često moralistički naziva 'egom', 'tamom'
ili 'nižim ja'. Odbacujući neugodne emocije i porive, odbacujemo
dijelove sebe koji sadrže mnoge
resurse i jednako su vrijedni kao i bilo koji drugi dio nas. Jedino
što je različito je da su vezani uz strah i vrlo negativna uvjerenja
- ali odbacivanjem, spaljivanjem, uništavanjem, odvajanjem... jedino
što postižemo je da pokazujemo sami sebi da u biti ne cijenimo i
ne volimo cjelokupnu svoju osobnost, koliko god se uvjeravali da
to činimo.
Dio ljudi još uvijek vjeruje u zlo, te da ljudi po prirodi imaju
i niske i zle nagone, a odbacivanje svega unutar sebe što nije društveno
odobravano vrlo je blizu tome. Naravno da ti dijelovi nas trebaju
iscjeljenje... ali ono se neće postići time da ih jedva što ih registriramo,
nastojimo 'isprati' ili 'spaliti' raznim energetskim vježbama, niti
molitvama različitim bićima i energiji izvan nas da to iscijeli
umjesto nas dok mi mirno spavamo. U energetskom radu samom po sebi
nema ništa loše, dok god se on koristi kao pomoć u suočavanju s
problemima, a ne kao bijeg od njih.
Zapravo je upravo to ono što, čini mi se, čak većina ljudi pokušava
naći: izvanjsko, brzo i ugodno rješenje koje će riješiti njihove
probleme bez da se oni moraju suočiti s njima, istinski nešto naučiti
iz njih i promijeniti dijelove svog ponašanja u svakodnevnom životu .
Jedan ilustrativni primjer toga je djevojka koja se požalila prijateljici
da ima probleme s dečkom, ali da ne želi raditi na tome, nego želi
naći 'nekoga da joj to riješi' (vračaru i sl.). Ovo je primjer na
koji će se mnogi zgroziti, ali brojni ljudi pokušavaju nešto vrlo
slično na suptilniji način, umjesto magije koristeći razne oblike
energetskog rada.
Također imam dojam da se često događa da se sredstvo diže na razinu
cilja: odnosno, određena tehnika postaje cilj sama po sebi , te se
u njoj i u grupi ljudi koji je prakticiraju traži izvor samopouzdanja,
samopoštovanja, pa i subjektivnog osjećaja statusa među ljudima.
Mnogi ljudi tragaju za različitim sposobnostima i fenomenima radi
osjećaja moći ili kao dokaz svog duhovnog napretka, stavljajući
naglasak na formu umjesto na istinsku unutarnju promjenu.
Da smo stvarno napredovali, možemo biti sigurni jedino kad se odvažimo
na promjene i ponašanje u stvarnom životu koje smo prije izbjegavali ,
te kad motivacija za to nije 'trebalo bi' i 'duhovno je ponašati
se tako i tako' nego zato jer se s tim promjenama istinski osjećamo
bolje. No da bi se do toga došlo, treba prihvatiti i istražiti otpore
prema takvom ponašanju; pokušaj da se to postigne 'preko noći' samo
je još jedan oblik samozavaravanja.
Riječi 'služenje' i 'poniznost' neke su od onih koje mi posebno
smetaju u New age terminologiji: previše imaju okus zastarjelog
crkvenog nametanja osjećaja nevrijednosti i žrtvovanja. Mnogo su
mi prihvatljivije riječi 'pomoć' i 'skromnost', i vjerujem da one
zapravo bolje izražavaju bit ideje koja se želi time izraziti. No
čini se da većina ljudi i većina knjiga o duhovnosti zbog nečega
preferira one prve riječi, možda kao način hranjenja spiritualnog
ega i pokušaj dokazivanja duhovnog napretka. Gotovo da nisam pročitala
knjigu o duhovnoj tematici koja ne bi spominjala riječ 'služenje'.
Sviđa mi se slijedeći citat Wallace Wattlesa:
' Ekstremni altruizam nije ništa bolji ni plemenitiji od ekstremne
sebičnosti : oboje je pogreška. Riješite se ideje da Bog zahtijeva
da se žrtvujete za druge i da možete osigurati njegovu pomoć čineći
to. Učinite najviše što možete od sebe, za sebe i za druge.
Više ćete pomoći drugima učinivši najviše što možete od sebe nego
na bilo koji drugi način.'
Ili drugim riječima:
'Ne pitaj što svijetu treba, nego čini ono od čega ti srce pjeva.
Jer ono što svijetu treba, su ljudi sa srcem koje pjeva.' (nepoznati
autor)
Mnogi ljudi mogu imati otpor prema New Ageu i duhovnosti upravo
zbog tog nametanja zanemarivanja sebe i stavljanja fokusa na druge.
Jedan od razloga otpora je što mnoge to podsjeća na iskustva iz
djetinjstva, budući da mnogi odrasli koriste lijepe riječi u svrhu
licemjerne manipulacije djecom, navodeći ih da se osjećaju loše
sa sobom i ponašaju se onako kako drugi žele. Drugi ljudi, koji
prihvate težnje ka duhovnosti, iz istog razloga (tj. dječjeg uvjetovanja)
mogu nekritički prihvaćati te ideje, bez da provjere koliko ih istinski
doživljavaju ugodnima, što je pokušaj da dokažu svoju 'ispravnost'
i zadovolje internalizirane autoritete .
Prelistavajući nedavno jedan od nastavaka inače prilično hvaljene
knjige S. N. Lazareva 'Dijagnostika karme' primijetila sam da on,
naglašavajući apstraktnu ljubav prema Bogu, te da su ljudska osobnost
i emocije sporedne, navodi sljedeći primjer:
Autor se s prijateljem vozio taksijem, a na njemu (Lazarevu) bio
je red da plati vožnju. Kad je vožnja završila, Lazarev piše da
je 'osjetio iznenadan poriv', iskočio iz taksija i rekao prijatelju
'Ti plati!' Ovaj je šutke učinio kako mu je rečeno, no kasnije,
na zajedničkoj večeri s drugim prijateljima, počeo se naočigled
fizički sve lošije i lošije osjećati. Lazarev je na to rekao ostalima:
'Izliječit ću ga, ali ću prije toga nešto napraviti' te šapnuo prijatelju:
'Naljutio si se na mene zbog taksija, zamoli Boga da ti oprosti!'.
Na to je prijatelj u vrlo kratkom roku opet ozdravio.
Autor je ovo smatrao 'zabavnom epizodom' i dokazom svoje mudrosti.
Ja to smatram 'ego-tripom' i manipulacijom pod krinkom velikih riječi
i ideala . U biti, Lazarev je namjerno i prilično grubo stvorio očitu
neravnotežu, te zatim moralističkom manipulacijom prisilio 'prijatelja'
(koji očito nije bio dovoljno samopouzdan niti da se suprotstavi
odmah u početku) da se posrami zbog svoje prirodne ljutnje i potisne
ju. Zapravo ju je potisnuo toliko dobro da je suzbio čak i fizičke
simptome (koji su možda bili pokušaj manipulacije s njegove strane,
jer se nije usuđivao biti direktan). Ozdravljenje je možda bilo
i rezultat njegove uvjerenosti u istinitost Lazarevljevih riječi,
ili osjećaj da je, bez obzira na ishod, poruka prenesena i shvaćena.
No, zanima me što se dalje događalo s njihovim prijateljstvom i
međusobnim povjerenjem.
Bez obzira na koji način doživljavali Boga (a ja ga definitivno
ne doživljavam kao neku osobnost odvojenu od nas) činjenica je da
je daleko lakše, udobnije i manje izazovno usmjeriti se na apstraktnu
ljubav prema Bogu, nego učiti i provesti u praksu ljubav prema stvarnim
ljudima . Sliku Boga stvaramo onakvu kakva nam odgovara, komunikacija
je unutarnja, a osjećaj uvijek (bar bi bilo logično) podržavajući.
Komunikacija s drugim ljudima je složena i zahtjevna, zahtijeva
beskrajno strpljenje, suosjećanje, preispitivanje, usklađivanje
svojih i tuđih potreba, hrabrost i iskrenost. Kratkoročno je daleko
lakše i privlačnije okrenuti se unutarnjoj slici Boga. Ali da li
je to stvarno ključno za naš rast i napredovanje? Ako se istovremeno
ne radi i na emocijama i na odnosima, onda tvrdim da ne. Stvarna
promjena traži stvarne izazove, stvarne uvide, odluke i akciju .
Mnogo je više prilike za življenje duhovnosti u svjesnom i odgovornom
proživljavanju zemaljske, 'materijalne' strane života nego u svoj
apstraktnoj filozofiji ovog svijeta.
"Dok god ne učinite podsvjesno svjesnim, ono će upravljati vašim životom i zvat ćete to sudbinom." - C.G. Jung
Individualni rad i rad s parovima
predbilježba: preko kontakt obrasca u dnu stranice
© Kosjenka Muk. Sva prava pridržana.